Jesu li te kritike Obame pravedne? Na prvi pogled, jesu: obnovivši vojne sudove u Guantanamu, Obama proturječi odluci od prije dvije godine i daje legitimitet tom strašnom zatvoru čije se postojanje, kako sada stoje stvari, može produžiti unedogled.

Ali se radi o situaciji koja traži malo dublju analizu jer je potrebno sagledati sve mogućnosti koje su stajale pred Obamom.

Da se razumijemo, vojni zatvor u američkoj bazi Guantanamo više je nego sporna točka u politici američkog predsjednika koji je u kampanji 2008. jasno i bez oklijevanja obećao zatvoriti ga. Pitanje koje nam se u prvome redu pojavljuje jest: budući da Obama 2008. nije baš bio početnik u politici, je li mogao ne znati da odluka o eventualnom zatvaranju toga zatvora neće biti u njegovom dometu?

Iako neispunjavanje toga obećanja jest, objektivno, njegova odgovornost, jer se trebao savjetovati i ograditi se od mogućih pravnih i sigurnosnih komplikacija, važno je ne toliko prozivati američkog predsjednika, koliko shvatiti u čemu je zaista problem.

Obama je najavio da će zatvoriti vojni logor Guantanamo na dva načina: evakuacijom nekih zatvorenika u treće zemlje i prebacivanjem regularnih zatvorenika na američko tlo, naravno, nakon diktiranja zakonitih presuda uobičajenih građanskih tribunala.

Ti rakursi nisu funkcionirali. Iako je Obamina administracija upregnula sve snage da nagovori strane zemlje da prihvate te zatvorenike, imenovavši čak jednog uglednog bivšeg diplomata da predvodi te razgovore, nije bilo adekvatnog odaziva, ne samo zbog straha od možebitne Al Kaidine osvete.

Tek je 31 zatvorenik prebačen u inozemstvo, dok oko 60 zatvorenika još čeka da ih neka zemlja ‘ugosti’. Obama ne može biti kriv što druge zemlje ne žele te ljude, a svakako stoji konstatacija da je nekoliko tih zatvorenika danas već moglo biti na slobodi da je postojala veća dobra volja američkih saveznica.

Obama također nije naišao na razumijevanje unutar SAD-a. Nijedna savezna država ne želi preuzeti te zatvorenike. Tvrdi se da su to izuzetno opasni ljudi. Ni republikanci ni demokrati nisu dali svoj glas Bijeloj kući kako bi se pedagoškim metodama pojasnilo da to baš i nije točno, odnosno da u zatvorima širom SAD-a čami daleko opasnija populacija.

Čak imamo i sljedeću situaciju: kad je nakon značajne ekonomske kompenzacije jedan okrug u Michiganu, koji živi od radnih mjesta u tamošnjem zatvoru, konačno prihvatio mogućnost da primi zatvorenike iz Guantanama, Kongres je to zabranio!

Osim toga, dvjema uzastopnim odlukama, Kongres je 2009. i 2010. zabranio da se koriste javna sredstva, uključujući i budžet Pentagona, da se ijedan zatvorenik Guantanama prebaci na savezni teritoriji SAD-a, čak ni na Havaje ili na Aljasku.

Takva blokada onemogućava i da obični federalni sudovi sude tim ljudima kao što je Obama najavio da će se dogoditi u New Yorku u odnosu na tada najrelevantnijeg zatvorenika Guantanama, Khalida Shaika Mohammeda. I od toga je morao odustati.

Tu treba uzeti u obzir i mogućnost da zatvorenici iz Guantanama budu oslobođeni jer postoji takva praksa prema onim ljudima koji su uhićeni, a da im prilikom uhićenja nisu pročitana temeljna građanska prava (poznatija kao Miranda), a pogotovo se ne prihvaćaju priznanja dobivena mučenjem, a svega je toga, kao što dobro znamo, bilo.

Pa i nakon svega navedenog, Obama nije lišen odgovornosti jer je, ponavljamo, trebao imati strategiju (za što drugo služe savjetnici), ali se ove okolnosti moraju uzeti u obzir u trenutku njegova prozivanja.
Lakše ćemo shvatiti narav problema, ogromnog, kako za Obamu, tako i za SAD jer: a) američka javnost nije zainteresirana za to da se Guantanamo zatvori (što tumači politiku Kongresa); b) Obama i neki demokrati ne mogu samo zatvoriti tu temu dok to ne žele i republikanci, a ne žele; c) američki pravosudni sistem ipak nije spreman za integriranje zatvorenika koji su dovedeni u tu situaciju u tako različitim okolnostima i d) ipak se ne radi o problemu međunarodne zajednice, već SAD-a.

Pred ovom stvarnošću, Obamina odluka da obnovi vojne sudove, iako su za njega veliki moralni revers i bolna potvrda Busheve doktrine, prihvaćaju je čak i odvjetnici tih zatvorenika kao manje zlo. Kažu, naime, da će barem biti izvedeni pred sud i većina bi mogla biti oslobođena. Paraliza sustava je pretpostavljala limb u kojem su ti ljudi trunuli ili umirali, od bolesti ili od vlastite ruke, kako se vjeruje.

Nitko, ipak, ne zna što će biti sa 170 zatvorenika u Guantanamu. Čak i ako budu oslobođeni, nemaju kamo. Obamu muči i mogućnost da na teret savjesti nosi i njihovo dugotrajno trunjenje pod suncem na Kubi.