Hadžića se tereti da je bio sudionik udruženog zločinačkog pothvata na čelu sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, čiji je cilj bio nasilno i trajno ukloniti Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo s trećine hrvatskog teritorija koji su pod okupacijom držali pobunjeni Srbi uz pomoć Beograda.

Na početku suđenja tužitelj Douglas Stringer je opisao tri incidenta iz optužnice Goranu Hadžiću koji pokazuju nasilnu prirodu sukoba. Tužitelj je opisao ubojstvo Franje Papa, njegovog sina i 11 muškaraca koji su živjeli u Erdutu. Oni su odvedeni u Centar za obuku Srpske dobrovoljačke garde, koju je vodio Željko Ražnatović Arkan. Svi su tamo brutalno pretučeni i ubijeni. Supruga Franje Papa počela se raspitivati o muževoj sudbini, nakon čega su ona i njezin drugi sin uhićeni i ubijeni. Također je opisan referendum građana u Iloku o napuštanju grada. Vidjevši pokolje u obližnjim mjestima, 8000 tisuća ljudi, Hrvata, odlučilo se na odlazak s teritorija koje su kontrolirale srpske snage.

Nakon toga u napušteni grad dovedeno je 100 ljudi iz Lovasa koje su potom srpski dobrovoljci natjerali u minsko polje.

'To su bili među prvim zločinima koji su pratili smrt kulturno bogate i raznovrsne države kao što je Jugoslavija', kazao je tužitelj Stringer. Hadžić je bio predsjednik vlade koja je Arkanu dala Centar za obuku gdje su ubijeni Pap i ostali. 'Uredi vlade su se nalazili na istom mjestu gdje i Arkanov Centar uza obuku', kazao je tužitelj. On ništa nije učinio, nastavio je tužitelj, ni u vezi tih zločina ni u vezi drugih koji su se dogodili. Zločine je odobravao te je s ostalima radio na planu uspostave etnički čistog srpskog teritorija.

'Zločini koji su se dogodili napravljeni su sa svrhom da se unutar Hrvatske stvore nacionalno čisti teritoriji, putem sukoba, progona i nasilja, nešto što zovemo etničkim čišćenjem. 1991. to nije bio izraz koji je postojao u uobičajenom razgovoru, a sada je tragično povezan s raspadom Jugoslavije', naglasio je tužitelj.

Ono što je počelo krajem ljeta i u jesen 1991. godine u mjestima poput Erduta, Iloka i Lovasa bio je početak progona, istrebljenja, deportacija, razaranja i pljačke usmjerenih prema nedužnim ljudima čiji je jedini zločin bio što su bili nesrbi koji su živjeli na području koje je kontrolirao Hadžić.

'On je pomagao i podržavao druge, imao je ovlasti i utjecaj da spriječi zločine, ali nije ništa napravio. Čak nije ni govorio protiv toga. Samo prihvaćanje zločina je oblik njihovog postizanja', naglasio je Stringer.

Nakon toga tužitelj je govorio o političkom kontekstu i odlukama hrvatskih Srba koji nisu priznali nezavisnu Hrvatsku, već su etnička područja na kojima su proglasili svoje autonomne oblasti odlučili silom zadržati u Jugoslaviji tj. donijeli su odluku o odcjepljenju od Hrvatske.

Ubrzo je na području SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem otvoren lov na svakoga tko nije bio srpske nacionalnosti. Goran Hadžić je učinio sve da se olakša proganjanje svih nesrba na području koje su kontrolirali Srbi u Hrvatskoj.

Hadžić je taj cilj o protjerivanju nesrba i formiranju jednonacionalnog teritorija dijelio s drugima u okviru optužnice o udruženom pothvatu.

Jedna grupa ljudi među Srbima u Hrvatskoj, naveo je dalje tužitelj, je željela što je moguće više jednonacionalan i što više srpski sastav, oni su prihvatili da će za to biti potrebno ukloniti nesrpsko stanovništvo putem sile. Hadžić je doprinosio tom cilju od 1991. do 1993. i kao predsjednik RSK i autonomne oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem tako što je formulirao i provodio diskriminacijske zakone.

Na više načina je pridonio udruženom zločinačkom pothvatu.

'Provodio je diskriminatornu politiku, kako bi se protjeralo Hrvate i prisililo da se ne vrate. Plijenila se imovina države Hrvatske, ali i protjeranih ljudi. Donesene su odluke koje su branile hrvatskim građanima ulazak na teritorij RSK. Politika je bila da nesrbi odu i da se ne vrate', kazao je Stringer.

Hadžić je bio koordinator lokalnih Srba i njihovih naoružanih skupina i dobrovoljaca koji su dolazili iz Srbije.

'U svojim političkim svojstvima bio je važna veza između civilnih vlasti i oružanih skupina. Sudjelovao je u vojnim planiranjima. Vojnici su bili integrirani u sustav civilne Hadžićeve vlasti, a bio je opskrbljivač: osiguravao je resurse, opremu, oružje i novac za provođenje ciljeva udruženog zločinačkog pothvata', rekao je tužitelj.

SAO Istočna Slavonija Baranja i zapadni Srijem je u potpunosti ovisila o Srbiji koja je osiguravala resurse, naveo je dalje tužitelj. Često je putovao u Beograd kao bi osigurao resurse, ali ne samo to, smatra haški tužitelj, već je išao u Beograd po smjernice i upute kako bi provodio srpsku politiku. 'Išao je u Beograd po novac, vlast i znanje kako da se ostvari plan iz udruženog zločinačkog pothvata, a političarima iz Beograda Hadžić je bio Srbin iz Hrvatske kojeg su mogli kontrolirati kao bi se provela njihova politika. Milošević je trebao Hadžića da provodi njegovu politiku na terenu', kazao je tužitelj.

Hadžić je direktno sudjelovao u zločinima i omogućavao zločine protiv nesrba, on nije bio samo promatrač ili čovjek koji je okretao glavu.

'On je planirao protjerivanje i zatočenje nesrba na teritoriju koji je kontrolirao. Osobno je puštao zatočenike i opuštao ih u Arkanove ruke s izvjesnom sudbinom što ih tamo čeka', nastavio je izlaganje tužitelj. Nakon pada Vukovara osobno se pobrinuo da 200 ljudi ostane na teritoriju SAO SBS, a koji su poslije pogubljeni na Ovčari. Zločine su činile lokalne srpske snage te snage koje su dolazile iz Srbije, istaknuo je Stringer.

Kao istaknute članove udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bilo provođenje velikosrpske politike, čiji je dio bio i Hadžić, tužitelj je naveo Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića, Frenkija Simatovića, Mihalja Kertesa, Željka Ražnatovića Arkana, Radovana Stojčića Badžu, Milana Martića, Stevu Bogića. Tužitelj je dalje opisao uspostavljanje srpskih autonomnih oblasti te srpske snage na području okupiranog dijela Hrvatske, njihov značaj za realizaciju udruženog zločinačkog pothvata.

Opisao je ulogu JNA i njenu transformaciji u srpsku vojsku te koordinirano djelovanje s ostalim srpskim paravojnim snagama, kada bi oni opkolili i artiljerijom napali hrvatske gradove, nakon čega bi različite paravojne formacije krenule u pješački napad. Prikazane su i snimke na kojima se Arkan hvali kako on i njegove snage ne uzimaju zarobljenike, a tužitelj je naglasio kako za njega nije bilo važno je li zarobljenik vojnik, starac ili dijete, već samo je li Srbin ili nije. Prikazane su i upute kako 'čistiti' hrvatske kuće i snimke koje prikazuju blisku suradnju Hadžića i Arkana te njihovo sudjelovanje u ubojstvima hrvatskog stanovništva.

U vrijeme incidenta na Plitvicama, kada se sukobila hrvatska policija i lokalna srpska policija, Hadžić je bio visoki dužnosnik SDS-a te su ga hrvatske snage uhitile. Prilikom zatočenja bio pretučen i zlostavljan. Na slobodu je pušten nakon nekoliko dana zatočeništva. Nakon svoga hapšenja i zlostavljanja na Plitivicama postao je ekstremniji, mišljenja je tužitelj. Jedina politika njegove vlade je bila da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti zajedno i da Hrvate treba istjerati s okupiranih područja. Opisan je i incident u Borovu Selu 2. svibnja 1991. kada su hrvatske vlasti poslale pet autobusa u Borovo Selo. Uslijedila je bitka između policije i lokalnih Srba i šešeljevaca u kojoj je ubijeno 12 hrvatskih policajaca i tri Srba.

Nakon stanke tužitelj je opisivao vrijeme početka napada na Vukovar te protjerivanje hrvatskog stanovništva iz okolnih mjesta. Prikazan je i dokazni materijal u kojem se vidi da je Hadžić bio upoznat s djelovanjima JNA i lokalnih naoružanih skupina protiv sela naseljenih Hrvatima, koje naziva ustašama. Tužitelj Stringer je spomenuo i popis od 348 osoba za čija se ubojstava Hadžić tereti u optužnici.

Hrvatske oružane snage blokirale su vojarne JNA u više gradova u Hrvatskoj, među ostalim i u Vukovaru. JNA je uspjela deblokirati vukovarsku vojarnu i zatražila da hrvatske oružane snage predaju oružje. Kada su Hrvati to odbili, došlo je do jedne od najbrutalnijih i najrazornijih bitaka tijekom ratova od Drugog svjetskog rata, bitke za Vukovar ili opsade Vukovara.

'Bitka za Vukovar se vodila ulicu za ulicu i kuću za kuću. Kada je bitka završena sve je bilo razrušeno', kazao je tužitelj. Prije rata u Vukovaru je živjelo 43 posto Hrvata i 38 posto Srba, no unatoč činjenici da su Hrvati bili u većini pobunjeni Srbi su ga željeli za glavni grad tzv. SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, naglasio je tužitelj. Prikazan je kratak video isječak razorenog Vukovara.

Nakon pada Vukovara uslijedilo nasilje nad preostalim Hrvatima, posebno onima koji su zaklon potražili u vukovarskoj bolnici. Evakuacija stanovništva dogovorena je s JNA, no muškarci su razdvojeni od žena i djece, a u kaosu koji je vladao srpske paravojne formacije su po cijelom gradu hvatale i ubijale hrvatsko stanovništvo koje je počelo izlaziti iz skloništa. Hadžić se žestoko protivio prebacivanju zarobljenika u Srbiju.

Kao dokazni materijal puštena je snimka u kojoj Hadžić želi zadržati zarobljene zatvorenike na teritoriju SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema kako bi im se tobože sudilo. Priznaje kako je on na sebe preuzeo odgovornost za te ljude.Po činjenici da se Hadžić pita mogu li se oni nazvati ljudima, jasno je bilo kakva ih sudbina čeka. Oko 200 ljudi u autobusima je prevezeno na poljoprivredno dobro Ovčara. Zatvorenici su premlaćivani tijekom cijelog dana. Jedan poljoprivrednik je poslan po rovokopač kako bi se iskopala rupa. Ubijanje je obavljano tijekom više sati u noći 20. studenoga 1991. godine. Ljudi su postrojeni duž jame i onda pogubljeni. 264 žrtve su pronađene u jami, a Hadžić se u optužnici tereti za taj zločin. Tužitelj je također opisao i ubojstva 35 ljudi na farmi u Lovasu

Potom je tužitelj je izlagao o logorima u Srbiji - Stajčevo, Begejci, Zrenjanin, Sremska Mitrovica i Šid - ali i na okupiranom području Hrvatske poput Veleprometa, Borovokomerca, Erduta, Lovasa u koje su premješteni hrvatski zarobljenici nakon što su srpske snage preuzele kontrolu nad njihovim gradovima i selima. Opisao je mučenje i torture koje su zarobljenici prošli, uključujući silovanja žena i izvođenja na lažne egzekucije. Kazao je da zarobljeni nisu bili samo vojnici, nego i žene i starci i djeca. Hadžića se tereti za razaranje i pljačku, uključujući i razaranje vjerskih objekata, a sve je, prema tužiteljevim riječima, rađeno u koordinaciji s JNA i srpskim dobrovoljačkim formacijama. Djelovali su na način da se vlasnika kuće koji nije bio Srbin ubilo, nakon čega bi stigao kamion u koji bi se ukrcale njegove stvari opljačkane iz kuće.

Tužitelj je ukratko opisao događaje iz 1992. i 1993. godine, formiranje UNPA zona i Vance-Owenov plan te dolazak Hadžića na mjesto predsjednika Republike Srpske Krajine. Kao posljedica politike etničkog čišćenja, na čelu koje je bio Hadžić, bilo je protjerivanje oko 180 tisuća ljudi s okupiranih područja i najmanje 20 tisuća na području Vukovara. Stringer je kazao da će na kraju suđenja tražiti da se Hadžića proglasi krivim. Nakon stanke za ručak počeo je svjedočiti Zlatko Antunović koji je govorio o životu na području Erduta i Dalja na početku rata.