Nakon posjećene promocije na Interliberu u društvu odvjetnice Vesne AlaburićFlorence Hartmann je odvojila nešto vremena usprkos svojem ispunjenom rasporedu tijekom kratkog boravka u Zagrebu za intervju tportalu. Spletom okolnosti se poklopilo da se za stolom pored nas u novozagrebačkom restoranu našao vjenčani kum Mirka Norca - Miro Laco, a bio je u ugodnom razgovoru s urednikom Večernjeg lista - dakle čovjeka kojega je u jednom trenutku intenzivno istraživala i ekipa Carle Del Ponte.

Hartmann je komentirala 'kako je svijet mali', ali ju je ipak mnogo više uzrujala halabuka oko puštanja Vojislava Šešelja na slobodu.

'Problem je u tome što mu nakon više od deset godina nije donesena presuda. To bi se trebalo najviše isticati. Činjenica da ga puštaju na slobodu jer umire od raka nije kontroverzna, to je po zakonu, ali više ljudi bi trebalo postavljati pitanje zašto Šešelj nije još presuđen. U svojoj knjizi koja se bavila Haškim sudom opisala sam i ovakav scenarij kao upozorenje za budući rad, ali nažalost, baš se to dogodilo.'

Što se iskustva u Haagu tiče, kao dugogodišnja suradnica Carle Del Ponte, Florence Hartmann ne žali za tim godinama te i dalje smatra da je ICTY bio potreban. 'Haški sud je učinio mnogo dobra. No Haški sud – koji je osnovan zbog pravde – počinio je i mnogo nepravde.' Hartmann u to ubraja i presudu koju je zaradila jer je prema odluci suda prekršila pravila tajnosti Haškog suda nakon što je prestala biti glasnogovornica Haškog tužiteljstva. Energična Francuskinja – koja odlično govori srpski a razumije savršeno i hrvatski, bosanski i crnogorski jezik – objasnila je da je odlučila postupati kao novinarka i istražiti rad suda za koji je radila dug niz godina, ali i da ju je to iskustvo ponukalo da se pozabavi zviždačima.

Naime 'Zviždači' su naslov nove publicističke knjige bivše dopisnice Le Mondea iz Jugoslavije, koju je kod nas objavio Profil, a u njoj Hartmann obrađuje sudbine Edwarda Snowdena, Daniella Ellsberga, Mordechaija Wanunua, Chelsea Manning, Davida Kelleyja Ankice Lepej. Odmah naglašava da ona sebe ne vidi kao zviždačicu u odnosu na Haag, čemu je i posvetila posljednje poglavlje u knjizi. Jer da bi se postalo zviždačem, potrebno je biti čovjek izvan novinarske profesije, kojoj je posao 'lov na informacije'. Zviždači su za Hartmann ljudi koji otkriju nešto nemoralno, najčešće u djelovanju vlasti ili pojedinaca u njoj, i osjećaju moralnu obavezu objaviti zatajene informacije, pa čak i ako to podrazumijeva kršenje pravila i zakona te izlaganje sebe smrtonosnom riziku.

Prebrojavamo da je od osoba čije je priče obradila u 'Zviždačima' jedna u zatvoru, jedna na uvjetnoj slobodi nakon višedesetljetne samice, jedna u bijegu, a jedna je i mrtva. 'U slučaju Davida Kellyja, britanskog znanstvenika koji je izvršio samoubojstvo, a povezan je s britanskim obavještajnim podacima pred invaziju na Irak, njegova je smrt proglašena samoubojstvom, no u istrazi se nije postupalo prema standardnim pravilima. Vjerujem da je doista riječ o samoubojstvu, ali ipak su sumnjive okolnosti njegove smrti. Tony Blair nikad nije preuzeo odgovornost za Kellyjevu smrt', žustro govori Hartmann.

Još više je uzrujava sudbina Mordechaija Wanunua, izraelskog zviždača koji je svijetu otkrio da Izrael ima atomsku bombu. Zbog toga je Wanunu proveo godine u samici, a i danas ga se zlostavlja u Izraelu - ne može naći posao i u javnosti ga se tretira kao izdajnika, a zabranjeno mu je napustiti zemlju. 'To je izvan demokratskih načina ponašanja', konstatira Hartmann, osuđujući odnos Izraela prema Wanunuu.

S pohvalama Hartmann govori o Glennu Greenwaldu, poznatom blogeru i novinaru koji je objavio informacije Edwarda Snowdena o špijuniranju američke tajne službe NSA: 'To je nova vrsta novinarstva. Vidi se i da je Greenwald iskusan odvjetnik jer uvijek pazi na to da je sve što radi pravno utemeljeno, pa možda i razumije cijelu priču. Drago mi je što oni dijele te dokumente s ostalim novinarima i redakcijama te nisu sebično zadržali sve za sebe.' Zato lijepih riječi Hartmann nema za Juliana Assangea – kojega opisuje kao egoističnog samopromotora – ali i ističe da ona nije za potpunu transparentnost vlade. 'Tajnovitosti u nekim stvarima mora biti i u demokraciji. Ona nam ipak omogućava načine da uspostavimo zakone i procedure oko tih pitanja, čega se onda moramo i pridržavati. Zviždači otkrivaju kada se u naše ime radi nešto loše što uopće ne znamo', govori Hartmann.

Razgovor o 'Zviždačima' završavamo pričom Ankice Lepej, službenicom Zagrebačke banke koja je otkrila tajni novac na javnosti nepoznatom računu tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. Lepej je zbog toga izgubila posao, a i njezina obitelj je imala određenih problema. 'U slučajevima zviždača potrebno je razumjeti da postoje različite vrste pritiska. I većina zviždača će na kraju biti osuđena zbog neke formalnosti koju su prekršili. Kod Lepej je to bila bankarska tajna i onda će se svi baviti time kako bi se zataškala informacija koju je zviždač otkrio', kaže Florence Hartmann, a priču Ankice Lepej pratila je i dok se događala te joj je bilo drago uvrstiti i jednu ženu među svoje 'Zviždače'.

Već je vrijeme za sljedeći termin i Hartmann uskače u auto, poručujući za kraj: 'Obratite pozornost na podnaslov. Zviždači su nečista savjest naših demokracija.' Zvuči i kao prilično dobar opis rada Haškog suda za područje bivše Jugoslavije.