Nije da s njihovim radom javnost i do sada nije bila upoznata, ali kako se unutarstranački izbori približavaju, tako igra prijestolja postaje sve zanimljivija, a u medijima se sve češće pojavljuju priče, lansirane najčešće iz protivničkih tabora, koje potvrđuju da je HDZ izgubio ekskluzivno pravo na nepotizam, glupost i bahatost.

Za koga će nešto više od šest i pol tisuća zagrebačkih SDP-ovaca glasati u prvom krugu izbora 20. ili u drugom 27. listopada, ako do njega dođe, za ovaj tekst manje je bitno, iako je to za stranku od krucijalne važnosti jer, tko preuzme Zagreb, sutra bi mogao državu.

Ono što je važno i što se potvrđuje jest da u načinu funkcioniranja SDP-ovih pretendenata na tron razlike gotovo da nema u odnosu na ono zbog čega je HDZ dijelom izgubio vlast.

'Ja ne lažem, samo ponekad ne govorim istinu', ustvrdio je svojedobno HDZ-ov Pinoccio Andrija Hebrang, a Davoru Bernardiću ova izjava toliko se svidjela da ju je odlučio živjeti.

Tako je novinare za prošle sjednice Skupštine uvjeravao da je glasovao protiv izdvajanja sedam podružnica iz Zagrebačkog holdinga u zasebna trgovačka društva, što je uvertira za čerupanje zlatne kokoši u procesu koji se udžbenički naziva privatizacija.

Išao je Bernardić toliko daleko da je u večernjim satima nazivao pojedine novinare i objašnjavao im kako bi trebali vjerovati njemu, a ne svojim očima. I novinari su mu povjerovali u dobroj vjeri jer omaška se zna dogoditi svakom.

A onda se par dana kasnije pojavila snimka i pokazala da je Bernardić vjerodostojan koliko i Hebrang. Dok se glasovalo o općem i javnom dobru, on je čeprkao po mobitelu ili je, kako je kasnije objasnio, 'mislima odlutao'.

U kampanji ga je sustigla i priča o parkirnom mjestu u Praškoj ulici koje ZG SDP koristi i godišnje plaća 60 tisuća kuna. U želji da taj grijeh utrpaju Bernadiću, kao šefu zagrebačkog ogranka, stranačke kolege su ga utrpale samoj stranci jer se ispostavilo da novac od najma već godinama ubire donator Milana Bandića, pa tako ispada da je SDP indirektno financirao i najljućeg protivnika.

No da je glupost u SDP-u neuništiva, potvrdio je Mirando Mrsić. U jeku kampanje Mrsić na mjestu ministarskog savjetnika kod sebe je zaposlio stranačkog kolegu Juricu Meića. I ne bi to možda bilo sporno da Meić tek ljetos nije diplomirao u 37. godini života i odmah došao na mjesto savjetnika, dok ljudima s netom završenim fakultetom ministar istovremeno nudi rad za 1.600 kuna.

Tako glup potez može si priuštiti samo neiskusan političar, što Mrsić nije, ali očito da je podrška potrebna iz svih gradskih kvartova, pa u tom slučaju ni nepotizam u maniri HDZ-ovih rodijaka nije stran.

Pravdao se Mrsić da će Meić s njim i otići, ali na burzi onih s diplomom koji bi mandat odradili ima barem deset tisuća.

Kako kod Mrsića, tako se nekako se istovremeno pomoćničko radno mjesto otvorilo kod ministra Gordana Marasa. Manjak tih stručnjaka specifičnih znanja i vještina, koji skoro da vam kažu kad da stisnete, a kad da pustite u vrijeme igre prijestolja očito je velik.

Tako je posao dobio stranački kolega Vjekoslav Rkmarić koji ga podržava na unutarstranačkim izborima. Baš kao Mrsić, i Maras se pravdao da je to političko mjesto i da će s njim zajedno otići. A opet na burzi ima takvih barem deset tisuća.

Da nije izbora u SDP-u, javnost možda nikad ne bi doznala za bahatluk u Hamag investu. Riječ je o državnoj agenciji koja se nalazi direktno pod kontrolom ministra Marasa.

Ručkovi, večere, skupi hoteli… Podaci za četiri mjeseca prošle godine, do kojih su došli mediji, pokazuju da je tročlana uprava, koju čine Martina Jus, Goran Becker i Darko Liović, u tih 120 dana na spiskala 78 tisuća kuna na službenim karticama plus 17 tisuća za iPade.

U upravi povezanoj po SDP-ovoj liniji pak tvrde da su troškovi reprezentacije višestruko manji 38 tisuća kuna za cijelu godinu i da zlouporaba nije bilo. Marasu ništa nije bilo sporno. No novinari imaju drugačije izliste.

I tko onda može reći da unutarstranačka demokracija nije dobra stvar. Jedan čovjek, jedan glas, jedno zaposlenje, jedno prijestolje. Nema izbora aklamacijom kao u HDZ-u kad pastir digne ruku i ovce kolektivno zableje, a i narod sazna tko je i što je radio prije nego što poruči 'doviđenja i hvala na suradnji'.