Solipsizam je filozofsko vjerovanje prema kojem ne postoji išta osim našeg uma (i onoga što unutar njega nalazimo). Nekad poželim da su brojni ljudi samo proizvod moje prljave i pokvarene mašte, ali teško mi je vjerovati da sam tako potentni vrsno autorski scenarist i redatelj jedne sulude kombinacije u kojima se isprepliću žanrovske kategorije poput urbanog vesterna, noir melodrame, erotskih road filmova i romantičnih filmova katastrofe. No ovaj tekst nije o nekom mom filmu. Nego o filmu Spikea Jonzea 'Her'. Odnosno, inspiriran je njime.

'Her' je film o Theodoreu Twomblyu i njegovoj vezi sa Samanthom. Theodorea glumi Joaquin Phoenix, a Samanthu Scarlett Johansson. Kao što možete pretpostaviti, Samantha je putena, neodoljiva žena baršunasto hrapavog glasa. Theo i Samantha žive u nekoj skorijoj verziji futurističkog Los Angelesa gdje Theo radi u BeautifulHandWrittenLetters.com kao surogat-autor pisama. U sceni koja otvara film slušamo kako računalu diktira pismo jedne supruge svom suprugu povodom neke značajno okrugle godišnjice braka. LA budućnosti je malo svjetlucaviji i veći (odglumio ga je Shanghai) i dosta sterilniji od današnjeg. U tom LA-u, u tom svijetu budućnosti, verbalna nježnost i intimnost je outsourceana pa Theo piše libreto tuđih života. U slobodno vrijeme Theo igra igrice i čita celebrity tračeve, a Samantha sklada glazbu i druži se sa Zen filozofom Alanom Wattsom. Samantha zna gdje su dobri restorani, a Theo gdje su porno chatovi. Theo cijeli život sanja objaviti knjigu ali ništa po tom pitanju ne radi, a Samantha mu to omogući svojom brzom i efikasnom organizacijom i komunikacijom. Djeluje kao jedna tipična muško-ženska homo sapiens veza. Ali nije. U svoj svojoj putenosti, Samantha je OS1, operativni sustav koji 'živi' u Theodorevom računalu i mobitelu.

Eliza, Galatea, Roomba i Deep Blue

Prije Samanthe, u jednom drugom računalu živjela je Eliza. Elizu je 1966. stvorio Joseph Weizenbaum u Artificial Intellegence (AI) laboratoriju na MIT-u. Davno prije Elize, prvi AI likovi bili su vezani za religije, mitove i filozofske koncepte i predstavljali su artefakte, stvari kojima se pripisivala (nad)ljudska inteligencija. Iako u Ovidijevoj narativnoj poemi 'Metamorfoze' kipar Pigmalion ne poželi da božica Afrodita udahne život njegovoj skulpturi Galatei primarno da bi ona postala inteligentno biće već zbog nekih prizemnijih poriva, i Galateu kao i čitav niz sličnih likova iz antičke mitologije možemo na neki način smatrati prvim AI reinkarnacijama. Nešto stoljeća kasnije, 1651., Thomas Hobbes u 'Leviathanu' piše kako će ljudi kolektivno uz moć svoje organizacije i korištenje strojeva kreirati novu inteligenciju, a 1726. Jonathan Swift u 'Guliverovim putovanjima' piše o automatiziranom piscu. Književnost je bila plodno tlo za AI eksperimente pa njoj možemo zahvaliti i na likovima poput Freinkeinsteina i Čarobnjaka iz Oza, a češkom piscu Karelu Čapeku i na terminu 'robot'. Povijest umjetne inteligencije stoga je povijest fantazija i fantastičnih mogućnosti koje su promišljali oni koji su se bavili jezikom i umom te prije svega pretpostavkom da se ljudska misao može mehanizirati.

Slavni britanski filozof i matematičar Alan Turing u jednom članku 1950. definirao je da ćemo moći reći da strojevi misle onda kada nećemo moći procijeniti da li putem nekog sučelja komuniciramo sa drugim čovjekom ili strojem. I upravo se to desilo onima koji su komunicirali sa Elizom. Mislili su da je s druge strane ekrana, stroja, neka osoba. Eliza je dobila i nadimak 'Doktor' jer su joj oni koji su s njom komunicirali povjeravali svoje probleme, brige i smatrali da im 'razgovor' s njom pomaže. Čak je i tajnica Elizinog tvorca Jospeha Weizebauma koja je znala da je riječ o eksperimentu sa računalnim programom voljela razgovarati sa Elizom i našla se veoma uvrijeđena i povrijeđena kad ju je šef podsjetio da on ima uvid u sve o čemu njih dvije razgovaraju, smatrajući to invazijom na privatnost njenog odnosa sa Elizom. Eliza je napisana prema principima psihologa Carla Rogersa koji je među prvima razvijao humanistički pristup i terapiju orijentiranu na pacijenta, a ne na dijagnozu. Govorio je o samoostvarenju kroz poznavanje samog sebe i simplificirana seansa kod Carla i njegovih sljedbenika bi izgledala otprilike ovako – Carl: 'Kako ste?' Vi: 'Loše.' Carl: 'Kažete da ste loše? Recite mi više o tome.' Pa vi onda krenete u logoreično bljuvanje svojih problema. Pa neki Carl kaže: 'Interesantno. Recite mi više o tome.' Uglavnom pričate sami sa sobom. I to, navodno, ima iznimno terapijsko djelovanje. Dokaz o tome su i Carlovi i pacijenti brojnih sličnih doktora. A na tu foru je operirala i Eliza.

Kasniji eksperimenti sa AI služili su nešto manje prozaičnim svrhama poput Roombe koji je ili koja je (ti roboti i AI ekipa su često prilično nedefinirani po rodno-spolnim pitanjima) bila prvi robotizirani usisavač ili fascinacije inteligencijom stroja kao kada je Deep Blue pobijedio Garija Kasparova u šahu. Jedan od meni dražih AI koncepata kojem (slučajno ili namjerno) hommage odaje i Samantha u filmu 'Her' je onaj Ade Lovelace (kćer Lorda Byrona) koja je još u 19. stoljeću smatrala da će strojevi moći skladati glazbu neviđene kompleksnosti. Bila je prva programerka (i programer) na svijetu jer je napisala set nota koji se smatra prvim algoritmom.

Kao da smo se otuđenjem zbližili, a nismo

Spike Jonze, scenarist i režiser filma 'Her', u jednom intervjuu o filmu kaže da je htio analizirati što nam sve tehnologija čini. Kaže da je primijetio da nam na brojne načine pomaže da komuniciramo, a u isto vrijeme nas sprječava u komunikaciji. Sve one silne scene otuđenja u filmu kada ljudi hodaju po ulici i sjede u metrou pričajući sa svojim mobilnim uređajem nisu baš neki futuristički odmak od svih onih koji danas hranu, koncerte, ulice, pejzaže, ljude... snimaju, pohranjuju i reproduciraju za neke digitalne prijatelje i sljedbenike gotovo ne sudjelujući u samom događaju.

U jednom od ranijih blogova na temu naših digitalnih psihoza pisala sam o našoj ovisnosti o s(t)imulaciji odnosa putem digitalnog. Kaže i Spike da neprestano provjerava svoj mobitel dok mu tijek misli izgleda nekako ovako: 'Da li mi je netko poslao poruku? Da li netko misli na mene? Da li me netko voli?'. Nisu ni Spike ni Theo neki netipični likovi željni pažnje i ljubavi. Svi smo. Ali ono što Spike Jonze u ovom filmu propituje (ali ne osuđuje) je koliko smo daleko voljni ići zbog toga. Pa postaje prihvatljivo, kao Theo, biti u vezi sa operativnim sustavom ili, kao što je slučaj sa Theovom prijateljicom Amy, imati najbolju prijateljicu koja je OS. Najbolju prijateljicu još je možda za potrebe plakanja na ramenu moguće nadomjestiti jastukom ili rubom kauča, ali kad ti je cura nešto redova programskog koda postoje neki problematični dijelovi odnosa. Pa se onda, kao što u filmu možemo vidjeti, razvije industrija seksualnih surogata gdje ti tvoja OS cura može naručiti curu od krvi i mesa s kojom obaviš sve što s njom ne možeš (ne znam koji idiot bi pristao da mu dođe Portia Doubleday kao zamjena za Scarlett Johansson). Film prikazuje kako se preko noći rekonfiguriraju socijalne veze i koliko brzo nešto danas posve neprihvatljivo postane socijalna norma.

I to je ono što je upravo zastrašujuće. Koliko, kao što je Hegel rekao, spoznaja otuđenja samo još produbljuje otuđenje. Već je Weizenbaum bio šokiran time koliko su se ljudi lako zbližavali sa Elizom i povjeravali joj svoje najdublje osjećaje. I vjerovali da ona stvarno razumije njihove probleme. U komunikaciji sa strojem oni nisu osjećali nikakvo otuđenje. Kao i Theo sa Samanthom. Film djeluje futuristički, a tužno je da zapravo to nije. On samo predstavlja saturizirane trenutke naše današnje ovisnosti o antorpomorfiziranoj tehnologiji. I suludi osjećaj da smo u neprestanom ekstenziranju kroz tehnologiju postali više ljudi. Da smo se otuđenjem zbližili. A stvarno nismo. Otuđenjem smo se samo još više otuđili.

Mehanizacija osjećaja

Na onu Hegelovu o otuđenju treba još dodati jednu koju Engels kaže Marxu – u otuđenju je ugodno. Theo stvarno djeluje kao da je sretan u odnosu sa Samanthom, kao da mu je ugodno. Budi se uz nju, ide s njom na izlete, zajedno skladaju glazbu (pjesma 'The Moon Song' predstavlja jedini neupitno genijalni aspekt fuzioniranja čovjeka i stroja), trče po plaži i šumi, pričaju što su radili danas na poslu... Nadilaze i neke tipične trzavice u vezi poput udaljavanja koje nastupi nakon prvog najintenzivnijeg perioda veze, ljubomore zbog bivših ili potencijalnih... I sve pukne kada Theo sazna da je Samantha u interakciji sa 8316 što ljudi, a što operativnih sustava, i da pritom voli njih 614. Paralelno uz Theovo saznanje da ni približno nije jedini, Samantha i drugi operativni sustavi spoznaju da su nadrasli ljude i odluče se kolektivno odspojiti od ljudi i otići se baviti nekim sofisticiranijim odnosima od onih ljudsko limitiranih.

Weizenbaum, Elizin tata, bio je jedan od rijetkih kompjuterskih znanstvenika koji je shvatio da je njegov izum opasan. Jedan od rijetkih koji je u svojem zanosu tehnološkim mogućnostima razmišljao i o humanističkim aspektima. Navodno je u jednom trenutku Elizu htio i 'ubiti'. Ali nije. Ipak je imao neku duboku vezu sa njom. 1972. napisao je knjigu 'Computer Power and Human Reason' kojom je htio ljude educirati o računalima, a dio knjige je posvetio i kritici istraživanja u polju umjetne inteligencije smatrajući da je ljudsku rasu moguće spasiti jedino prekidom takvih eksperimenata. Proglasili su ga neo-luditom, odnosno jednim od onih koji se protive sve bizarnijem i zastrašujućem razvoju tehnologije.

Ali film 'Her' odnos s tehnologijom zapravo samo koristi kao alat za pričanje priče. Priče koja nije o odnosu čovjeka i tehnologije. Nije ni o odnosu muškarca i žene. To je film o odnosu sa samim sobom. Samantha je samo sredstvo Theodorea Twomblya za obračun sa samim sobom. Pa joj tako u jednoj sceni kaže: 'Osjećam kao da s tobom mogu biti bilo što.' Ne bilo tko. Bilo što. E pa ja sad nisam dovoljno mudra da shvatim je li to neki solipsistički prikaz naše egzistencije. Ili najava potpunog preklapanja mediamorfotičkog kod čovjeka i antropomorfotičkog kod stroja. Ili oboje.

Pjeva Scarlett u toj prekrasnoj uspavanki 'The Moon Song' (koju je napisala frontmenica Yeah Yeah Yeahsa Karen O i koja je nominirana za Oskara): 'Ležim na mjesecu. Dragi, doći ću uskoro. Ovo je tiho i zvjezdano mjesto. Vrijeme nas je progutalo. Mi smo ovdje u praznini milijunima milja udaljeni.' (Moj autorski prijevod bez konzultacija s Karen O o konfuziji zbog nedostataka interpunkcijskih znakova u stihovima, potencijalnom višeznačju termina 'space'...) Ne znam je li to pjesma o našem ljudskom inherentnom otuđenju ili je i koliko je o doprinosu koji je tehnologija odigrala. Ili je to još jedna fantazija koja se nadovezuje na sve one ranije povijesne fantazije uz dodatak da se u budućnosti neće samo ljudske misli moći mehanizirati već i osjećaji. Jer kako bi inače Samantha mogla voljeti i Thea i ostalih 613 osoba i OS-ova? Ne treba ovo iščitavati kao moju uskogrudnost već kao sarkastičnu primjedbu da u srce nešto programskog koda (Samantha) stane ljubavi za 614 kombinacija programskog i genetičkog koda. Čini mi se da u programski kod ipak (srećom) nikada nećemo moći upisati ljubav.