Oni su ga doveli do zaključka da lokalni vlastodršci mogu netransparentno raspoređivati velike dijelove proračuna, a da ih pritom javnost ne samo ne kažnjava, nego da im se čak povećava vjerojatnost ostanka u fotelji. Zato sada priprema preporuke za sprečavanje ovog oblika kriminala, o čemu je pristao detaljnije govoriti u intervjuu za tportal.

U istraživanju koje je proveo za Hrvatsku udrugu banaka, a objavio u časopisu Banka, Vuković je analizirao natječaje za javnu nabavu i izdvojio sumnjive, poput onih koji su rezultirali sklapanjem ugovora između lokalne samouprave i tvrtki bez zaposlenih - koje su bile jedini ponuditelj - ili tvrtki sa znatno nižim kapacitetima od onih koje zahtijeva dodijeljeni im posao, te došao do zaključka koji još više dovodi lokalne moćnike u vezu s jednim od najvećih problema Hrvatske u posljednje 23 godine.

Možete li nam dati primjere općina u kojima je korupcija najveća?
Još ne. Istraživanje je zamišljeno u fazama te bih u jednoj od idućih, kada skupim još više podataka, napravio indeks lokalne korupcije po kojem bi bilo moguće rangirati općine i gradove od najkorumpiranijih do najmanje korumpiranih. Napravila bi se mapa s principom semafora za vrijednosti indeksa. To je ujedno jedan od prijedloga reformi na temelju mog istraživanja: da se sredstva iz središnjeg državnog proračuna u lokalne alociraju po principu rangiranosti na ljestvici korupcije. Tu bitnu ulogu imaju mediji tako da među glasačima šire svijest o korumpiranosti njihova lokalnog čelnika, pozivajući se na manjak novca raspoloživog za ponudu javnih dobara zbog njegove korumpiranosti.

Koji su primjeri pobjedničkih koalicija? Sprega vlasti, poduzetnika i slično. Koliko je novca nestalo na mutnim i sumnjivim natječajima i koji su tipični primjeri?
Kada govorim o sumnjivim natječajima, definiram ih pomoću nekoliko kategorija: poduzeća koja dobivaju natječaje na kojima je vrijednost ugovora značajno veća od vlastitih prihoda, poduzeća koja su indirektno subvencionirana od države, to jest ona koja jedne godine ostvaruju gubitak, a nakon obavljenog posla s državom dobitak, te poduzeća bez zaposlenih koja redovito dobivaju natječaje. Evo jedan tipičan primjer: poduzeće s područja Dubrovnika s nula zaposlenih dobilo je u promatranom razdoblju 36 natječaja, na kojima su svaki put bili jedini ponuditelj, dobivši ukupno 20 milijuna kuna.

Jasno se iz istraživanja vidi da na natječajima poslove dobivaju poduzeća kojima su vrlo vjerojatno poslovi iz javne nabave core business, što znači da nisu tržišno orijentirana, već služe za ciljano kanaliziranje javnih sredstava. To im je svrha postojanja, čime postaju potpuno ovisna o javnim proračunima i nositeljima odluka o korištenju sredstava iz proračuna. Primjerice oko 35 posto ili 7,9 milijardi kuna promatrane vrijednosti nabava distribuira se firmama kojima je to osnovni prihod dok 15 posto ili četiri milijarde kuna ostvaruju poduzeća kojima ugovori od javne nabave čine između 50 i 100 posto ukupnih prihoda. Upravo se tu očituje jasna sprega vlasti i lokalnih poduzetnika na svim razinama lokalne samouprave. Cilj mi nije raskrinkavati poduzeća koja pribjegavaju tome. Takvih će, uostalom, uvijek biti. Cilj mi je pokušati povećati transparentnost i odgovornost političara da s njihove strane spriječimo ovakve prakse ponašanja.

Hoće li vaše istraživanje ohrabriti političare u mišljenju da je doza korupcije dobra za uspjeh?
Znaju oni to i bez mene. Uostalom, istraživanje pokazuje da se u takvom sustavu jako dobro snalaze. No poanta nije bila samo pokazati da je korupcija ukorijenjena, već i pokušati pronaći rješenja u obliku reformi. Osim ranije spomenute izrade indeksa lokalne korupcije i njegova vezivanja uz proračunska sredstva, predlažem uvođenje ograničenja mandata lokalnih čelnika na dva mandata, kao za predsjednika, te racionalizaciju odnosno okrupnjivanje broja općina radi povećanja broja ljudi potrebnih za reizbor. Tako da političarima bude teže zadovoljiti uzak krug interesa.

Istraživanje je pokazalo da ipak postoji gornja granica korupcije nakon koje građani počinju kažnjavati političare na vlasti. To se primjerice dogodilo u mjestima poput Metkovića, Omiša ili Hvara, u kojima su dugogodišnji političari na posljednjim lokalnim izborima ipak skinuti s vlasti. Ovakvi primjeri, kao i primjer bivšeg premijera Sanadera, ipak pokazuju da kao građani jesmo osjetljivi na kriminal i korupciju. Samo patimo od asimetrije informacija.

Sve to dokazuje da su dosadašnji zakoni očito uspješno izbjegavani. Ili se nisu ni primjenjivali? Na kojoj razini leži veća odgovornost? Zakonodavnoj, izvršnoj, pravosudnoj ili u tim malim općinama i gradovima?
Nažalost, da, jer Zakon o javnim nabavama je de iure vrlo jasan i precizan, no de facto je i dalje podložan zlouporabama i malverzacijama. Mislim da je problem u svim razinama vlasti, no poticaji za takvo koruptivno ponašanje uvijek će postojati ako nedostaje temeljne političke odgovornosti političara prema glasačima, odnosno ako postoji netransparentnost u donošenju odluka i ako političari mogu lako osvajati izbore zadovoljavajući konstantno svoj uzak krug ljudi.

Vidite li neku vlast koja bi pristala primijeniti vaše recepte za suzbijanje lokalnih šerifa i tko bi, po vama, na političkoj sceni imao hrabrosti za to?
Nažalost, ne, i to je problem druge vrste. Ali tko god je bude imao, ostat će zlatnim slovima upisan u hrvatskoj povijesti. Barem se više ne mogu izvlačiti time da ne postoji rješenje problema.