Iako problem Ljubljanske banke više nije glavna politička tema, to ne znači da je problem riješen. Kao što je poznato, Slovenija je, točnije tadašnji premijer Janez Janša, nevoljko pristao potpisati Memorandum suglasnosti kojim je reguliran način rješavanja pitanja prenesene štednje Ljubljanske banke hrvatskih štediša i otvoren put prema ratifikaciji hrvatskog pristupnog ugovora s EU-om u slovenskom parlamentu.

Od samog potpisivanja Memoranduma, dvije ga strane različito tumače. Službena Ljubljana optužuje Hrvatsku da nije zaustavila sporove koje se pred hrvatskim sudovima vode protiv Ljubljanske banke i Nove ljubljanske banke, kao i da je dogovoreno da će se spor rješavati u okviru procesa sukcesije bivše Jugoslavije.

Hrvatska strana ima drugačije situacije. U utorak je ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić oštro napala Sloveniju kazavši da su sami krivi što procesi pred hrvatskim sudovima nisu zaustavljeni jer nisu tražili njihovo zaustavljanje pred sudom. Naime, po zakonu obje strane u sporu trebaju tražiti privremenu obustavu procesa što Slovenci nisu učinili. Kako saznajemo, oni su učinili nešto drugo; zatražili su od suca da u potpunosti prekine proces što je u suprotnosti s dogovorenim i nije prihvatljivo hrvatskoj strani.

Također, sporno je i različito tumačenje toga je li dogovoreno da se problem Ljubljanske banke rješava u okviru procesa sukcesije bivše Jugoslavije. Slovenci inzistiraju na tome, a hrvatska strana smatra da je preduvjet tome bio pozitivan odgovor banke za Međunarodna poravnanja u Baselu. Budući da su oni odbili, ni proces rješavanja pitanja Ljubljanske banke onda nije postao dio sukcesijske problematike. Zaključno, iz krugova dobro upućenih u tu problematiku može se čuti mišljenje da Slovenija u biti nastavlja igrati dobro uvježbanu igru otezanja svjesna toga da bi, u slučaju rješavanja ovog dugogodišnjeg pitanja, bila dužna isplatiti velik novac.