Općenito ta priča kako se ništa ne može, kako je teško, nema perspektive, život siv i monoton i bla truć cmolj - za neki je novi reciklažni kontejner kojeg bi trebalo postaviti pred svakom zgradom i kućom u Hrvatskoj. Svijet je daleko prijateljskije i bolje mjesto nego što to izgleda s radnog mjesta, kroz zamagljen prozor tramvaja ili usred gledanja večernjeg Dnevnika. Ljudi su neusporedivo bolji. Zvuči blesavo i ofucano, ali je istina - treba samo poželjeti to otkriti. Staviti ruksak na leđa i iskoračiti u bilo kojem smjeru. Sjećam se kako je redatelj Werner Herzog govorio - ako želiš upoznati ljudski rod, ako se želiš susresti sa sobom, ako želiš išta bitno saznati o planetu na kojem živiš, odi na put pješice, negdje daleko, par mjeseci.

Idem u Kinu naučiti čitati i pisati

Nazvao sam ga Štef, a zapravo je Stef. Stef Oerlemans, 23 godine. Sjedi za pustim šankom u iličkoj veži. Došao je iz Nizozemske, preko Francuske, Njemačke, Austrije i Slovenije do Hrvatske. Tu je dva, tri dana, pa preko Beograda sve do Kine. Štef putuje već pola godine po Europi. Pješice, autostopom. Kaže da su ga put i smještaj do sada koštali nula kuna. Toliko će koštati i odlazak u zemlju u kojoj planira dotući svoju disleksiju: 'Idem u Kinu naučiti pisati i čitati. Treba mi užasno dugo da pročitam riječ od nekoliko slova. Da ih ispravno posložim jedno iza drugoga. Kad vidim sliku, odmah mi je jasno. Kineski je slikovni jezik. Nadam se da ću konačno potpuno baratati jednim jezikom.'

U Zagreb je došao preko Ljubljane, poveli su ga ljudi koji su išli na koncert: 'Pozdravio sam ih i počeo trčati sa svojim backpackom.' 'Pa, zašto trčiš s tim?' pitam ga. 'Treba mi. Ne volim dugo sjediti, volim taj osjećaj slobode. Često nagovaram ljude da se idu penjati po drveću sa mnom. Ili skakati u rijeke.' Uglavnom, Štef je dobio smještaj kod prve osobe koju je zaustavio kod nas. Uvjerava me da su ljudi socijalna bića, stvorena za međusobno pomaganje i dijeljenje. Kultura interneta učinila nas je sebičnima, ali duboko u nama, još uvijek stoji zapreten taj refleks solidarnosti i zajedništva.

Živio je na riži i povrću godinu i pol dana da uštedi za licencu servisera vjetrenjača

U posljednjih pola godine dogodilo mu se tek dva puta da je morao prespavati na cesti. Jedan od ta dva puta bilo je u vrtovima Versaillesa, među statuama i fontanama, u ljetnoj noći prepunoj zvijezda. 'Osjećao sam se kao kralj', kaže moj neobični sugovornik koji dnevno prijeđe minimalno 150 kilometara. Štef mora stići do Kine najkasnije do 18. veljače. Do tada mu vrijedi viza za ulazak. Stopira uvijek navečer jer mu je lakše naći nekoga za smještaj. Rekao je obitelji da se neće vratiti iz Kine dok ne nauči kineski do kraja.

Kada je imao 19 godina, survao se autom niz provaliju, 50 metara. Slomio je leđa na tri mjesta. Ovisan o planinarenju, tri mjeseca se nije mogao maknuti. Razmišljao je Štef i shvatio da ne želi biti ovisan o svojim navikama. Živio je na riži i povrću godinu i pol dana da uštedi za licencu servisera vjetrenjača. Uspio je. Neko vrijeme penjao se na krila i mijenjao pleksiglas, a onda dao otkaz i krenuo u dalekoistočnu avanturu.

Na ogromnom komadu kartona koji je presavinuo nekoliko puta kao harmoniku, stoje ispisana imena 14 gradova. Kad god stopira, presavine ga tako da pokazuje grad u koji trenutno želi ići. Najotvorenije ljude sretao je po Francuskoj i Irskoj. U potonjoj su ga udomili Hrvati. Britanci su nešto teži. I Nizozemci: 'Ljudi su predivna bića. Nekada malo prestrašeni i zbunjeni. To je zbog medija koji šire strah. Stvara se situacija da se konstantno bojiš nečega što bi se moglo dogoditi, a život je zapravo nevjerojatno lijep. Ne mogu ga se zasititi', ushićeno priča Štef. 

U trenucima kad mu je najteže, kaže da najviše uči

Pitam Štefa dođe li mu ikad da se malo odmori, priušti si komforniji način putovanja. Nizozemac me reže u korijenu: 'U trenucima kada mi je najteže, najviše učim. Kada stojim na snježnoj oluji pored ceste, palac mi je već poplavio - onda se nasmijem samom sebi - to je to! Sada učiš najviše! I moj osmijeh ostaje na licu. Ne gubim nadu nikada.' 

U Kini će otići u budistički samostan, učiti jezik, dizati se u četiri ujutro, naučiti kontrolirati energiju svoga tijela na temperaturama od kojih se zaleđuju suze u očima. Gorljiv, znatiželjan, sretan. Upoznao je na stotine ljudi. Ljude koji su mu otvorili svoja vrata i srce. Snima njihove priče na svoj mali mp3 player. I mene je molio da mu kažem nešto za kraj, da mu poželim nešto. Ne sjećam se kada sam zadnji put sreo čovjeka koji toliko voli ljude. I kome uzvraćaju istom mjerom. Stef Oerlemans. Nizozemac koji se nakratko pojavio u Zagrebu i odlutao u noć. Usporedim li tu strast s hrvatskim setom ideala koji udaraju u strop već s prvim bolje plaćenim poslom i povoljnim kreditom na nekretninu, dođe mi suza na oko. I ne, neće se zalediti.

Sretan ti put, Štef. U tvojem slučaju, to je više stvarnost nego želja.

Save