U cijeloj sapunici (iako je mnogo bolja riječ za opis situacije 'clusterfuck') oko klerikalne inicijative U ime obitelji i raspisivanja referenduma o ustavnom definiranju braka kao zajednice muškarca i žene jedna mi se stvar čini posve neupitnom - ekipa Željke Markić slavit će nakon objave rezultata referenduma. Promašeno bi bilo zavaravati se da rezultat referenduma neće biti takav da će većina podržati implicitnu homofobiju Opus dei-inicijative, i to u dobroj mjeri zato što ta homofobija jest implicirana, iako posve jasna, bez obzira na opetovano poricanje predstavnika obiteljaša, koji uostalom i igraju na to da podrugljivo namiguju dok tvrde kako nikoga ne diskriminiraju. Tako će i mnogi na referendum izaći da te 'agresivne homoseksualce' stave na mjesto koje misle da im pripada u društvu, a to je margina i zapećak, pritom trijumfirajući u svojem licemjerju i netrpeljivosti posve demokratskim sredstvima.

S obzirom na iritantno petljanje vladajućih oko referenduma, može se predvidjeti da će većina onih od 750 tisuća građana Hrvatske koji su potpisali za njegovo održavanje 1. prosinca i izaći glasati, a šanse su da će im se pridružiti još građana koji će cijelu stvar vidjeti kao priliku da se osvete nevoljenoj vladi Zorana Milanovića. Predviđam, dakle, da će i do milijun ljudi izaći i glasati za ugrađivanje diskriminacije gejeva i lezbijki u Ustav (ako griješim, nitko neće biti sretniji od mene!), pri čemu još nekoliko faktora treba uzeti u obzir. Svakako pomaže što je referendum zakazan za nedjelju, pa se zna kakva će naređenja tog prosinačkog jutra dobiti vjerničko stado, kao i da će se vladati atmosfera u kojoj nisi dobar Hrvat-katolik ukoliko nećeš na referendum zaštititi 'tradicionalne hrvatske vrijednosti'. Također, poznato je da su glasači desnice discipliraniji kada je riječ o izlasku na izbore, a to da pederima ne treba nikad dati brak je tema oko koje će se složiti i svih 150 pravaških stranaka, plus naravno i ostatak konzervativne, fundamentalističke i bigotne Hrvatske. Općenarodni manjak informacija i razmišljanja (te naravno novaca), a višak mržnje i frustracija svakako idu u korist obiteljaša.

Zna se tko pobjeđuje na referendumu o braku

Osobno svjedočim mjesecima koliko hrvatsku LGBT zajednicu pogađa cijela referendumska drama, a ni sam nisam bio pošteđen trenutaka očaja, tuge i ljutnje, što je normalna i očekivana reakcija čovjeka kada je suočen s mržnjom, lažima i nepravdom. Baš zbog svih tih emocija odbijam živjeti u iluzijama i ufati se višoj sili (koja neočekivano dolazi i rješava stvar), pa zato i odmah upozoravam – izgubit ćemo na referendumu. Ne mogu zamjeriti onima koji misle i/ili govore suprotno, možda i s idejom da će tako ljude ohrabriti, no u ovom tekstu ne nudim lažnu nadu nego konkretan prijedlog o tome kako na referendumu izgubiti na pravi način, koji će biti temelj brojnih budućih pobjeda u borbi za ravnopravnost LGBT građana Hrvatske.

Homofobni referendum nije ni početak ni kraj bilo čega, to je samo jedna etapa u višedesetljetnom društvenom procesu, no istovremeno i potencijalno prijelomni događaj, koji može biti prva kanonada u križarskom ratu pretvaranja Hrvatske u netolerantnu džamahiriju ili Pirova pobjeda obiteljaških manipulatora. Cijela stvar se lomi preko leđa LGBT zajednice, koja je baš zbog toga u mogućnosti odigrati povijesnu ulogu u spašavanju hrvatskog društva od njegovih retrogradnih, isključivih tendencija. Poznajem više nego dovoljno pedera koje obliva hladan znoj pri spominjanju društvene odgovornosti i angažmana, o povijesnoj ulozi da ne govorim, i koji bi samo tancali na Lady Gagu i komentirali nove epizode 'Ru Paul's Drag Race', pa im ovim putem poručujem: 'Sorry, dečki, ali realnost kuca na vrata.'

Jer, kao što ne sumnjam da ćemo izgubiti na referendumu, još manje sumnjam u to kako je riječ o prevažnom izazovu povijesnih razmjera na koji se mora što bolje i masovnije odgovoriti, te da će zapravo taj odgovor odrediti budućnost hrvatskog društva, a ne rezultat referenduma. Ako LGBT građani Hrvatske propuste iz bilo kojeg razloga i s bilo kojim opravdanjem ovu priliku, možda nas neće odmah pojesti najcrnji mrak homofobije, ali garantiram da će postati zabrinjavajuće tmurno.

Prije nego otkrijem svoje čarobno rješenje, još malo brojki: razna istraživanja i procjene govore o tome da u svakom društvu ima do 10 posto neheteroseksualnih osoba, što znači da u Hrvatskoj, odokativno ću reći, ima od 200 do 400 tisuća građana homo ili biseksualne orijentacije. Matematika je (i meni koji sam loš u njoj) nemilosrdno jasna; čak i kada bi svi izašli na referendum i glasali protiv ustavnog definiranja braka kao zajednice muškarca i žene, to ne bi bilo dovoljno. Uz to, ne treba zaboraviti na kontingent tzv. diskretnih homoseksualaca, dakle svih onih koji će iz raznih tragičnih razloga glasati protiv vlastite ravnopravnosti, a još manje treba zaboraviti kako mnoge homoseksualne osobe još nisu dio LGBT zajednice, jer ne znaju da uopće postoji, kako joj se pridružiti ili za to nisu u prilici (jer ne žive u Zagrebu, Rijeci, Splitu ili nekom od ostalih većih gradova). Sve u svemu, trijezna analiza pokazuje da nas ni unisoni izlazak cjelokupne homoseksualne populacije Hrvatske ne bi spasio od ustavne homofobije, te da rezultat referenduma – kao i šireg društvenog procesa borbe za LGBT ravnopravnost – ovisi o heteroseksualnoj većini. Ključno je sljedeće: ponašanje heteroseksualne većine u dobroj mjeri ovisi o tome što će činiti pederi i lezbijke. I još: s obzirom na zakon o referendumu, bojkot nema smisla, jer je dovoljno da izađu tri osobe pa da pobijedi ono što su dvije od njih odlučile.

Zašto podržati ravnopravnost onih koji se sami za nju ne bore?

Mnogi heteroseksualni građani Hrvatske su već za LGBT ravnopravnost, još više ih je neutralno ili ih jednostavno nije briga. Nekoliko istraživanja je pokazalo da jednoznamenkast postotak građana Hrvatske poznaje osobu koja je gej, i to je – da se ne zavaravamo – jedan od razloga nemale homofobije hrvatskog društva, kao i odgovor na pitanje kako je iskorijeniti.

Dragi gejevi, lezbijke, bipsići i trans osobe, autajte se! Izađite iz ormara i pobijedite strah i sram!

Usprkos svih razlozima koje imate da to sada ne učinite, a svjestan sam da ih itekako ima, to je jedini način da se mobilizira onaj dio heteroseksualne većine koji ipak ne bi 'pedere u logore'. Ako građani Hrvatske ne znaju da su pederi i njihovi sinovi, prijatelji, braća, kolege, susjedi, te i omiljene televizijske face, pjevači uz čije su pjesme liječili slomljena srca, glumci čija ih je ekspresivnost potresla, pjesnici koji su artikulirali njihove najdublje emocije, liječnici koji su im spasili život, arhitekti koji su im sagradili dom, policajci koji su ih zaštitili kad je trebalo, trgovci od kojih svakodnevno uzimaju kruh i mlijeko, onda je neizbježno da ih neće briga biti što s pederima želi napraviti jedna suspektna moćna gomilica puna novaca i želje za vlašću, kakve inače papa Franjo opisuje kao 'bolest koja tjera ljude od Crkve'. Nije ovo referendum za zaštitu braka, nego za progon jednog dijela hrvatskih građana, koji trebaju podršku i zaštitu, a dobit će je samo istinom i iskrenošću. Uostalom, zašto bi nezainteresiran netko podržao ravnopravnost onih koji se za istu sami ne bore?

Do 1. prosinca je naročito važno shvatiti kako se nalazimo u izvanrednom stanju, koje traži i nadilaženje vlastitih granica i osobnog komfora ukoliko se želimo obraniti od homofobnog desanta. Ako nikad niste mislili da ćete se autati roditeljima, sad je trenutak. Ako nikad niste htjeli ići u medije, sad je trenutak. Ako vam je aktivizam išao na živce, sad je trenutak da mu se priključite i prestanete koristiti detalje kao izgovor za držanje po strani. Ako se stidite jer ste gej, sad je trenutak da to nadvladate. Ako nikad ne biste išli na Povorku ponosa, sad je trenutak da promijenite stav i tu promjenu iskažete sljedeći put. Ako vam se nije dalo previše informirati o politici i vlastitim pravima, sad je trenutak. Sad je trenutak da razgovarate sa svima koje poznajete i jasno im izrazite kako trebate njihovu podršku kao peder, lezba, biseksualna ili trans osoba, da vas se želi u najvišem državnom aktu omalovažiti i brutalno diskriminirati. Sad je trenutak da se oslobodite autohomofobije, sad je trenutak da se izborite s vlastitim strahovima, sad je trenutak da riskirate. Trenutak nije uopće savršen niti može svakome odgovarati, ali život je pun nametnutih situacija u kojima ljudi otkrivaju, htjeli to ili ne, najbolje i najgore o sebi.

Lekcija Harveya Milka

Homofobni referendum je trenutak u kojem svi LGBT građani Hrvatske moraju pogledati u zrcalo i zapitati se što su učinili za svoja prava i mogu li doista s time živjeti, trenutak oko kojeg će se i godinama kasnije postavljati pitanje 'gdje si bio kad se pucalo'. Učiniti pravu stvar je najvažnije kad je najteže. A prava stvar je autati se svima u okolini i zatražiti da ne glasaju na referendumu protiv vaše sreće, ljubavi, budućnosti i ravnopravnosti. Što veći broj pedera i lezbijki to učini, to će postati sve veća baza ljudi koji će se s nama boriti za našu ravnopravnost, pa će doći i trenutak – bez obzira što se o ljudskim i manjinskim pravima ne bi trebalo glasati na referendumu – kada će većina građana Hrvatske glasati za bračnu ravnopravnost, kao što se dogodilo prošle godine i u nekim američkim saveznim državama.

Moj apel svim LGBT građanima Hrvatske da sad i odmah izađu iz ormara, a 1. prosinca i na referendum nije izraz bilo kakve osobne fiksacije (da unaprijed reagiram na komentare tipa 'Ah, opet Gordan i ormaruše'), nego totalno neoriginalan i neradikalan prijedlog, koji - povijesno dokazano - donosi željeni rezultat. Naime, to je stav Harveya Milka, kojega je izrazio 1978. u povodu referenduma u Kaliforniji na kojem se tražilo otpuštanje gej ljudi iz škola, uz iste parole poput obiteljaških o 'zaštiti djece'. Riječ je o tzv. Briggs-inicijativi, koja je s milijun glasova razlike na kraju i poražena na referendumu 7. studenoga 1978. U kampanji pred referendum Milk je tada održao svoj legendarni govor o nadi, u kojem je rekao i sljedeće: 'Tražim od svojih gej sestara i braće da se obavežu na borbu. Za sebe, za svoju slobodu, za našu zemlju. Nećemo osvojiti naša prava ostajući tiho u ormaru. Moramo izaći i boriti se protiv laži, mitova i iskrivljavanja istine. Moramo izaći iz ormara kako bismo rekli istinu o gej ljudima, a ja sam umoran od zavjere tišine i govorit ću o svemu tome. Želim da i vi govorite o svemu tome! Morate izaći iz ormara, morate se autati roditeljima i bližnjima.'

Ako se to počne masovno događati u Hrvatskoj do 1. prosinca (a neka se nastavi i nakon), bez obzira na točne postotke rezultata referenduma, Željka Markić i njena homofobna družba će uz šampanjac na svojem pobjedničkom piru zapravo proslavljati Pirovu pobjedu.