U prvoj epizodi govori se o padu komunizma, pojavljivanju Tuđmana na političkoj sceni, raspadu Jugoslavije, agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku, borbi za međunarodno priznanje itd.

Djeci koja su rođena početkom 90-ih, danas djevojkama i mladićima, nakon ove serije zacijelo ništa neće biti jasno.

U ovom zbrkanom uratku ništa novoga nismo saznali ni naučili o tom dramatičnom trenutku hrvatske povijesti niti o predsjedniku Tuđmanu. Dokumentarac se naprosto 'prosuo' po bespućima dalekovidnice.

Nisu se sjetili Markovića i Mesića

Budući da se autor odlučio priču o Tuđmanu i stvaranju države ispričati kroz razgovore sa svjedocima zbivanja, izbor sugovornika u najmanju ruku je čudan. Iako Dražen Budiša i Zdravko Tomac imaju što reći o tome vremenu, oni nisu ključni svjedoci tadašnjih povijesnih događaja niti Tuđmanovi bliski suradnici koji su bili prisutni prilikom donošenja važnih odluka.

U zbivanja toga vremena prilično su, među ostalim, upućeni Josip Manolić, Antun Vrdoljak, Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Vesna Škare Ožbolt, Vladimir Šeks, Jure Radić, Ante Marković... pa ipak, njihova svjedočenja u filmu nismo vidjeli.

U dokumentarcu se, primjerice, dosta govori o Vladi nacionalnog jedinstva, ali predsjednika te vlade Gregurića uopće ne vidimo niti čujemo.

O političkim odnosima unutar SFRJ te reakcijama Hrvatske i Slovenije na agresivnu Miloševićevu politiku nema ni spomena. Autori filma su, primjerice, mogli pozvati Antu Markovića, bivšeg saveznog premijera, i Stipu Mesića, hrvatskog člana Predsjedništva SFRJ, da govore o tome, ali nisu.

Autori nisu pokušali razgovarati ni s akterima s agresorske strane, srpske i crnogorske. Milo Đukanović i Momir Bulatović još uvijek su živi i zdravi, a za vrijeme agresije na Hrvatsku sa Slobodanom Miloševićem bili su 'vareni i pečeni'. Razgovarajući, primjerice, s njima, Čokolić je mogao polučiti ono što je priželjkivao – objektivnost i zanimljivost.

Budiša govori o stvaranju HDZ-a

Usto, čudno je što autor serije nije dao priliku članovima obitelji Tuđman da nešto kažu. Nije ju dao ni Tuđmanovim prijateljima. Niti u jednom trenutku ne pojašnjava se temelj Tuđmanove politike, nacionalno pomirenje, zbog čega je prvi hrvatski predsjednik putovao u Kanadu i Ameriku, među emigrante. O tome kako je stvoren HDZ nitko za potrebe filma nije svjedočio iz prve ruke. O stvaranju HDZ-a govori Budiša. Svašta!

Autora serije, čini se, posebno je zanimala vanjska politika i problematika međunarodnog priznanja Hrvatske. Da je kojim slučajem upućen u hrvatsku političku zbilju s početka 90-ih godina ili da je, barem, pročitao relevantnu literaturu i dobro se pripremio ili barem raspitao o događajima, vjerojatno bi drukčije odradio taj važan dio hrvatske povijesti.

Kad je u pitanju tematika međunarodnog priznanja, osim Davorina Rudolfa, Čokolićevi sugovornici su trećerazredni strani diplomati, povjesničari i analitičari koji ni sami nisu znali što se, zapravo, u međunarodnoj diplomaciji događalo. O međunarodnom priznanju Hrvatske za potrebe dokumentarca nije govorio nijedan važan sugovornik iz inozemstva, nijedan političar koji je odlučivao ili barem bio dobro informiran o međunarodnim odnosima iz toga doba.

Zaboravljeni utjecajni Hrvati

Autor serije uopće nije čuo za Socijalističku internacionalu, koja se borila protiv raspada SFRJ i Čehoslovačke, i nije čuo za Internacionalu demokršćana preko koje je Tuđman, zapravo, izborio priznanje. Čokolić ne zna za Hrvate koji su baš 90-ih godina prošloga stoljeća bili jako utjecajni u diplomaciji Svete Stolice i koji su odradili najveći dio posla oko vatikanskog i njemačkog priznanja RH.

Možda autoru HTV-ove serije ništa ne znače važna vatikanska imena Nikole Eterovića, Milana Simčića i pokojnog Josipa Uhača, ali tim gore za istinu i pretplatnike HRT-a...

Autori filma o Tuđmanu nisu se povodili za pričom o tvorcu hrvatske države nego su, čini se, obilazili metropole svijeta gdje su pronalazili drugorazredne sugovornike o Hrvatskoj i Tuđmanu, kako bi imali pokriće za putovanja.

Pravo je umijeće napraviti dosadan dokumentarac o Tuđmanu, ali HRT je u tome, nažalost, ipak uspio.