Francuzi poprilično vole Balkan. Ono njegovo divlje, cigansko, alkoholno, mantričko, glazbeno, gangstersko. Što je Kusturica strateški eksploatirao na platnu, a Bregović u bijelom sakou. Najnormalnije onda da im se svaki drugi Jacques i Michelle sveudilj dive i da su totalno enchante. No naša priča je drukčija. Kyril Rubenstein, pariški momak koji se bavi filmom i glazbom, odlučio je postati purger i uronio preko glave u bečko-građanski aspekt Hrvatske. Postoji li veće iščašenje? Misim da da. Ono da je naš 35-godišnji senzibilni Francuz pao u ljubavnu mrežu cure s hercegovačkog kamena.

'Cura mi kaže da sam žena, pa ona mora biti muškarac', kaže mi Kyril sa smješkom dok sjedimo ispred književnog kluba Booksa, mjesta za koje je vezan što poslovno, što ljubavno. Jedan 'je t'aime' doveo ga je u hrvatsku središnjicu još pred šest godina, kada je prvi put shvatio koliko je Zagreb hladan, ružan, socijalistički ogoljen. Koliko je mjestimice veličanstven (čitaj: HNK) i human. Dapače, privukla ga je ta siromašna i siva estetika. Privukla ga je i sporost života, kao i činjenica da se ovdje ljudi imaju vremena susresti, popiti kavu i popričati o nebitnim stvarima.

Pariz je grad na speedu. Ljudi gaze jedni preko drugih u trci za vagonima, laktare se u prolazu nogostupom i teško je preživjeti dan u javnosti, a bez da vam netko ne stane na prste, kaže vam da se maknete jer hoda brže ili naprosto ne kaže ništa, nego, eto, zakuca se u vas kao da ne postojite. Brzina je simptomatična ne samo za ulicu. 'U Parizu ako se bavite nekom umjetnošću, morate biti konstantno apdejtani, pratiti trendove, u slučaju da želite zaraditi novac. Tenzija je ogromna', prisjeća se Kyril pariškog poglavlja svojeg života i radi kontrast sa Zagrebom: 'Ovdje se živi humano, nemam bolju riječ. Doduše, nije toliko živo i živopisno kao u Parizu. S druge strane, ovdje su ljudi manje pristojni, ali u iskrenijem smislu. Tamo se, na primjer svi ljube kada se pozdravljaju, ali je to hladno. Ne zanimaju se previše za vaš život. Ovdje se prijatelji ne ljube, ali se zato stvarno brinu za to kako vam je. Meni je, priznajem, bio šok kada su mi na prvu počeli komentirati kako je to super što sam došao radi ljubavi, kada su me pitali hoću li se ženiti, imati obitelj..'.

No da, hrvatska fiksacija na ljubavne konvencije ne kotira visoko na francuskoj ljestvici vrijednosti. Nema tu previše prostora za igru, iznenađenja, eksperimentiranje, patnju i užitak strasti. Kyrila je začudilo koliko su Hrvati nesposobni za flert: 'Ako ovdje kažete ženi da ima lijepe oči, nije dobro. Ili ispadneš neumjesan ili misli da joj se upucavaš i ciljaš na vezu. Nema između. Jednostavno ne dozvoljavaju muškarcima da budu šarmantni i uvijek izgleda kao da sam prešao liniju. Ili pak ona misli da želim nešto ozbiljno, što je opet krivo.'

Kao što je primijetilo već nekoliko Naših Vaših, Hrvati su prilično uštogljeni i pate od viška projekcija u domeni muško-ženskih odnosa. I Kyril je primijetio kako je za upoznavanje ljudi ovdje potrebna – situacija. Stvari se moraju dogoditi na uniformiran, očekivan način i žene će daleko prije zaigrati na kartu sigurnosti nego novog iskustva. Naš je Francuz naletio na jack-pot jer, veli, malo koja Hrvatica bi se upustila u vezu s nekim ludim umjetnikom:' Ne žele taj rizik i zato ne prihvaćaju flert. Ili želiš vezu ili ništa. A poslije moraš imati brak, obitelj itd. Svidjet će im se ideja spaljenog kreativca, ali nikada neće biti s njim.' Za razliku od svjetskog žarišta romanse gdje golubići svih rasa i porijekla šetuckaju uz Seinu i izmjenjuju poljupce s mrvicama kroasana, u Zagrebu je na snazi 'manjak prilika'. Ne čuje se nešto za strastvene afere, vrišteće prekide i rijetki sufaju po slatkogorkim tsunamijima ljudskih odnosa. 'Ovdje je sve puno smirenije', zaključuje francuski umjetnik.

Šaltamo se s razodjevnih na odjevne teme i primjećujući kako se Kyril hipsterski elegantno upicanio, žicam ga za mišljenje o stilskoj svijesti Hrvatica i Hrvata. Očito je da sam pogodio u čakru. Kyril je imao pun šaržer: 'Sjećam se kada sam prvi puta došao u Pariz nakon dvije godine Zagreba. Ostao sam u šoku. Uvijek sam prije mislio kako su pariški tipovi baš zgodni, no onda sam shvatio. Nije to, nego imaju stila. Znaju se obući. Ovdje... Ovdje nemaju nikakvog. U Parizu točno skužite učitelja, novinara, zločestog dečka... U Zagrebu svi izgledaju isto, ili točnije, izgledaju kao da ih nije briga kako izgledaju. Doduše, osjeća se utjecaj talijanskog stila, ali je nekako lažan, neuvjerljiv.'

Hrvatice pod pariškim mikroskopom prolaze jednako prozaično, ako ne i gore. Kyril im prigovara nedostatak karaktera u odijevanju. Naše cure odjećom ne pokazuju svoju osobnost, ako je možebitno imaju, nego isključivo to da su pročitale zadnje modne savjete iz časopisa i da ih bezglavo i agresivno slijede: 'Žene su ovdje preodjevene i prenašminkane. Svrstaju se u neki žanr, bilo casual, bilo šminkerski... i potom uniformirano slijede njegova pravila. Ne pokušavaju izraziti sebe. Vidiš napor, ali on ne vodi nikuda.'

Hrvatska u tri riječi?  'Ljudskost, bogatstvo, pasivnost.' Bogatsvo mi zapinje za uho. Kyril hoće reći kako je fasciniran da postoji tolika prirodna, jezična i kulturna raznolikost na tako malom komadu zemlje. Nešto je manje fasciniran fatalističkim mentalnim sklopom nacije. Činjenicom da su ljudi ovdje više sljedbenici nego inicijatori, kreativci, mislioci. Servira uvjerljiv argument: 'Pasivnost je ovdje vrlo duboka i prožima sve aspekte društva. Recimo, politički, kada se radilo o ulasku Hrvatske u EU. Opći je osjećaj bio da to ne želite, ali, kao, nemate izbora. Kako nemate? Imate, ali niste ništa učinili po tom pitanju. Institucije nisu bile pripremljene, ljudi nisu bili informirani, tržište nije bilo spremno ni za jedan niti za drugi scenarij. Svi su samo čekali da se stvari dogode.'

Hrvatima nedostaje intelektualni francuski žalac - l'espirit critique. Ustajem u obranu naše mentalne tradicije i kažem da Hrvati obožavaju pljuckanje. 'A ne, ne... ne misim na to', ispravlja me Parižanin i nastavlja u duhu kritike: 'Ljudi se ovdje ne znaju užariti oko neke teme i ostati pri svojem stavu. Kada diskusija zakuha, situacija će se istom pokušati smiriti i zaboraviti. To je možda opuštajuće, ali mi nedostaju takvi razgovori.'

Izblesiralo je Francuza i to što smo strahovito šizofreni po pitanju identiteta. Kod muškaraca, kaže, zna primjetiti iznimne količine nacionalnog ponosa, dok je jedanko tako čuo nemalo Hrvata koji doslovce mrze svoju zemlju i pitaju ga da što uopće pokušava naučiti naš jezik, jer je, eto, beskoristan.

Glede i unatoč svemu, Kyrilu neobično paše zagrebački savoir vivre. On će to nazvati humanost. To što nam je kruh katastrofalan ('gumen je', 'svi imaju isti okus', 'ne znate napraviti pravo hrskavu koru'), što nam je kava nepitka ('kava s mlijekom, kava sa šlagom, – što je to? '... Naime, Francuzi je piju bez ičeg osim, eventuano, šećera), što su nam kafići nekad odlično uređeni, ali imaju nula atmosfere koju u Francuskoj stvara osoblje i interakcija gostiju, Kyril ima namjeru ostati na neodređeno. Osim toga, obožava jarunsko jezero: 'Pa što ako je umjetno? Meni je umjetno to što Zagreb kao da nije na rijeci, što je glavni trg tek mjesto prolaza, a ne zadržavanja.'

OK. Sat za parking otkucava. Moramo ići. U zraku ostaje nered dojmova, a francuske sobarice niotkud.