Nisu više sedamdesete pa da autobusi Ruskinja stižu u Hrvatsku i dive se dostignućima socijalizma nešto otvorenijeg tipa. No to ne znači da nam je galebarski potencijal skroz zamro. Evo, naša Ruskinja se sretno zaljubila na Visu, produžila je vrstu zbrojivši se s hrvatskim genima i totalno uživa u Zagrebu. Sudska tumačica za ruski kod nas je skužila par stvari. Recimo, da se više vozi na biciklu. Da su moskovske fasade daleko ljepše. Da se u Hrvatskoj nikome nigdje ne žuri. Dajmo joj riječ:

'Došla sam u Hrvatsku prvi put pred 11 godina. Zagreb mi je ostavio predivan dojam, ali bilo je toliko uništenih fasada. Sada je puno bolje. Otkako ste ušli u Europsku uniju, mladi ljudi su povezaniji s ostatkom Europe. Nešto što bih ja željela za mlade Ruse, ali njima je još uvijek neusporedivo teže putovati i studirati u inozemstvu.'

Pitam je misli li da smo veći kozmopoliti od Rusa. 'Mislim da niste. Ovdje se velika većina ljudi bavi isključivo hrvatskom tematikom.' Zanima me razvaljujemo li ih barem u općem znanju, kulturi. 'Hm... mislim da ipak ne.' Kužim, Ekatarina barata zadivljujućom količinom pristojnosti kada opisuje naše kvalitete. Hvatam je u još par trenutaka iskrenosti: 'U Rusiji nema toliko priče o prošlosti. Ovdje su još aktualni partizani i ustaše. Puno je prošlosti u sadašnjosti. U Rusiji netko spomene Lenjina i to nikog ne dira.'

Sabrana i ozbiljna žena, Ruskinja se ipak trznula kada sam počeo propitivati oko Putina i deficitarnih sloboda, polugolih fotki predsjednika koji rukama davi pitone ili što već. Drugim riječima, ne diraj mi Putina: 'Nimalo mi se ne sviđa kako je Rusija prikazana u zapadnim medijima. Kao da nemamo demokraciju. Naravno da ima demokracije. Ljudi stvarno vole Putina. Ili da obrnemo - ti misliš kako vi stvarno imate demokraciju i sve slobode?' Velim joj, naravno da ne, ali ajde, kod nas još uvijek oporbeni čelnici ne nestaju u mraku. Ekatarina odgovara da to nisu nikakvi oporbeni čelnici nego ljudi koji su bili ruku pod ruku s Putinom, a onda su se preko noći predomislili. OK, nećemo dalje politizirati. Sunčan je dan, neloša kava, zaslužujemo bolje. Jezične teme, naprimjer.

Pristojna Ekatarina i tu nas je suptilno oprala. Dakle, saznajem da je ruski jezik puno bogatiji od hrvatskog. Ima više sinonima, stvari se mogu reći na više načina, možeš više stvari opisati: 'U Hrvatskoj dosta ljudi psuje. I u Rusiji psuju, ali iznenadilo me što ovdje to rade i cure. Kod nas je to nezamislivo. S druge strane, u hrvatskom sa psovkama možeš izraziti neke stvari za koje ne znam kako bi ih drugačije izrazila. Recimo, kada kažeš da te netko zajebavao na šalteru. Ne znam kako bih to drugačije izrazila. Ne znam kako bih to rekla na ruskom.' Kul. Još se malo igramo s jezikom, Ekatarini je zabavno kako iste riječi na hrvatskom i ruskom mogu imati sasvim oprečna značenja. Vrijedno dijete na ruskom znači prkosno i neposlušno dijete.

Što bi žena promijenila u Hrvatskoj? Pa, odnos prema Rusiji. I odnos prema Rusima. Patimo od alkoholnih i seksualnih stereotipa: 'Kod vas svi misle da Rusi puno piju. Mislim, piju, ali ništa više od vas. A nitko da spomene našu književnost, klasičnu glazbu, balet. Prvo na što se pomisli je alkohol. To me malo smeta. Pogotovo kad vidim kako Englezi piju po Dalmaciji... Ili to da je u Rusiji uvijek ciča zima. Ja sam s juga Rusije i tamo je uvijek toplo. Zato i volim Hrvatsku. Klima je identična kao na Crnom moru. Pa priče o Ruskinjama i Ukrajinkama koje se prostituiraju...'

Ekatarina nam kolektivno savjetuje da se približimo Rusiji: 'EU vam diktira što smijete i što ne smijete. Voljela bih da je Hrvatska više samostalna. Više otvorena za suradnju s Rusijom. Prije ove krize s Ukrajinom bili su bolji odnosi.' Majka dvoje djece priča sa svojim klincima isključivo ruski. Kaže, htjela bi da joj djeca imaju više veze s Rusijom. Priznaje da je šora nostalgija tu i tamo: 'Fali mi ruski jezik. Da ga čujem oko sebe. Na početku, kada sam došla ovdje, htjela sam samo jesti rusku hranu, sad sam se navikla na vaš meni. Doduše, nedavno je otvoren ruski dućan u Zagrebu. Da... fali mi taj ruski duh.'

Žicam je da mi opiše ruski duh. Ekatarina gleda u zrak, traži riječi, ali ne nalazi ih. Ali zna reći kako je primijetila da kod nas nitko ne čita. Nitko ne drži previše knjiga u stanu, što je u Rusiji nezamislivo. Ne znamo ni za riječ 'molim': 'Ovdje je sve daj, daj. Nema molim. U Rusiji je to praktički najčešća riječ.'

Mrtvi medvjedi, pitoni i sibirski tigrovi na stranu, kaže Ekatarina da smo praktički isti kao i Rusi. Jedno to, da, što Rusi stvarno vole svoju zemlju. Ponosni na jezik, povijest, kulturu. Evo, čak i sa sankcijama koje su pobrali zbog Ukrajine, Rusi su, veli, sretni. Čak tvrde da im je bolje ovako jer će sada domaći proizvođači doći na svoje. Ekatarina kaže da svi tamo prate književne trendove, čitaju po vlakovima, fali malo da to ne rade i na biciklima. Ali hej, ipak smo jači u hipsterluku. Ekatarina se nigdje nije toliko navozila na pedalama kao kod nas. Ostao joj je moskovski strah od kriminala, doduše. Htjela je na intervju doći biciklom, ali je odustala jer je mislila da ga nema gdje parkirati u centru. Začudila se što sam ja svoj ostavio dvadeset metara dalje i vezanog samo oko kotača.

Ekatarina me zamolila da ne budem previše kritičan u tekstu. Zezam je da je postala prava Hrvatica, okovana obzirima i mišljenjem drugih ljudi. Mislim da sam joj više- manje ispunio želju.