Za razliku od većine tinejdžera koji možda nisu maheri u planiranju na duge staze, ali zato vjeruju u svoju besmrtnost i neko bolje sutra, prosječan Hrvat s optimizmom odavno više nije na 'ti'. Takvo što odavno ne raste na našim poljima i ne vuče se gradskim nogostupima. Nema više optimizma čak ni u fingiranim TV prilozima o veličanstvenim petoljetkama, prerezanim vrpcama ili drugim velikim uspjesima Hrvata u zemlji i svijetu.

Pa čovjek pomisli - zašto ipak (i unatoč svemu) pisati o tome kako nam, zapravo, i nije tako loše? Ili barem nije koliko bi moglo biti ako se smjesta ne trgnemo i ne prestanemo gubiti energiju na besmislene, nekonstruktivne i iscrpljujuće rasprave. No već na prvoj okuci, evo ga, pesimizam: 'Ja sam tvoja stvarnost i nemaš drugu osim mene.'

Kako pisati o razlozima za optimizam Hrvata u situaciji kad svećenici koriste propovjedaonice za politička obraćanja i to još naricanja zbog stava koji predsjednica jedne slobodne i demokratske države (kakva smo barem na papiru) ima o propaloj fašističkoj tvorevini NDH-u? Kako ustvrditi 'čaša je do pola puna' kad predsjednica tom istom paćeniku šalje odgovor putem fejsa, koristeći izlizane fraze ('Okrenimo se budućnosti') i još tu poručicu ilustrira zavodničkim osmijehom s odlično ispeglane fotografije. Ili kad nam se obrati baš kao gore navedenom adolescentu s porukom: 'Djeco, zar se nismo jednom već pomirili?'

Neobjašnjivo umu odraslog čovjeka

Napokon, nema smisla ni da se drogiram(o) optimizmom u situaciji kad nacija nema ni minimum samopouzdanja i samopoštovanja, već je krenula u linč autora jednog lošeg satiričnog pjesmuljka i još lošijeg videouratka, kao da je, u najmanju ruku, izvršio državni udar ili poklao nam pola bliže i dalje rodbine.

Nacija je kao mimoza, razmažena i iskompleksirana.

Čovjek pomisli kako smo se mislima i djelom vratili u četrdesete godine prošlog stoljeća, ali čini se da je vremeplov izvan kontrole. Srlja na mnogo dalje i mračnije staze. Civilizacijska žbuka naočigled otpada s ljudi i neke sasvim čovjekolike i formalno obrazovane osobe zidaju nove stupove srama. Prikupljaju potpalu za neke nove vještice. Za svakog tko se nije ukalupio u njihovu vizuru svijeta i poretka.

Mjesec dana kukanja kako je došao smak svijeta u obliku totalne neslobode medija, a onda deset dana obilježavanja godišnjice smrti i plača za velikim pobornikom tih istih sloboda. I za vremenima u kojima je svima (a ne samo njima) bilo bolje, kao da ih je moguće vratiti. I kao da je to rješenje i recept za neko mirnije i kvalitetnije sutra.

Hrvatska djeluje neobjašnjivo normalnom umu odraslog čovjeka. Pa zamislite, premijer se hvali time da su Amerikanci i Kanađani zadovoljni izborom šefa tajne službe (hej! NAŠE tajne službe), a Vlada mora svako toliko dijeliti lekcije o tome da osuđuje ustašluke koje je dio njenih članova protekle godine tako nonšalantno tolerirao.

Cijelom Saboru su puna usta ostvarivanja ciljeva koje je netko drugi zacrtao (bez shvaćanja zašto je to važno), a nacija je u totalnoj depresiji i samosažaljenju do te mjere da nas svi gledaju u čudu.

Zamislite Hrvatsku kao prištavog tinejdžera...

Svaki članak koji o situaciji u Hrvatskoj napiše neki strani novinar dovodi do padanja u ekstazu. Jao, sramote, što misle o nama!

A problem je u tome što mi mislimo sami o sebi. Kakvima se vidimo i koliko se nepatološki volimo (previše ili nimalo) ili (ne)vjerujemo u sebe.

Ako Hrvatsku na tren opet zamislimo kao prištavog tinejdžera, možda nam postane jasniji taj silan otpor svakom autoritetu, a opet stalno traženje priznanja od autoriteta koji načelno prezireš (a ipak mu redovito cinkaš ekipu iz kvarta).

I onda, ako stvari u prošlosti nisu bile optimalne (a nisu), nužna je rekapitulacija traume u želji da ih taj naš imaginarni adolescent prevlada pa ako ne uspije konstruktivno, onda skliznućem u (auto)destrukciju: da se drogira propalim ideologijama, identificira se s grupama koje su 'mi', a sukobljava s onima koje su 'vi'. I nakon brojnih neuspjeha propadne u ambis besperspektivnosti i stupora.

Za nas, odrasle, važno je osvijestiti to da je pesimizam (kao i optimizam, naravno) samo projekcija. I to projekcija o kojoj nam ovisi budućnost. Jer pesimist, za razliku od osobe koja realno testira sadašnjost i budućnost, nema odgovornosti. Mahne rukom i okrene leđa.

Patnja, trpnja i pakao na zemlji

A ima i nešto zavodljivo u tome da se sve projicira kao crni ili sivi kraj. Sreća i svijetla budućnost danas jednostavno nisu in. Katastrofični naslovi puno bolje prodaju klikove i minute na TV-u.

Ali ako ćemo biti iskreni i realni, sreća i bolja budućnost u smislu raja na zemlji ni ne postoje. Samo kršćanstvo i komunizam obećavaju savršena društva te pravednu i sretnu budućnost.

Jednima je to budućnost nakon ovozemaljskog života u patnji i trpnji, a drugima je stremljenje idealnoj budućnosti koje je toliko puta i na toliko mjesta završavalo paklom na zemlji. Sve ostalo je vječita borba za opstanak, za nova dostignuća, za život koji podrazumijeva uspone i padove.

Najcrnji pesimizam se ukorijenio u ovoj zemlji i guši svako realno percipiranje situacije u kojoj zaista jesmo ili mogućnost za malo nade u neko još bolje sutra.

I onda, kako da u takvoj projekciji pišemo o činjenicama?

Tko mari za činjenice kad su emocije snažnije i daju nam osjećaj da smo živi, pa iako nas guraju ravno u bolest ili propast?

A stvari stoje ovako:

Ako imate prihode od mizernih 3500 kuna, spadate među 16 posto najbogatijih ljudi na svijetu. Ako vam plaća ne prelazi prosjek, među 6,5 posto sretnika ste. Sva mjesečna primanja iznad toga čine vas bogatijim od sedam milijardi ljudi na ovom planetu. Vaša mjesečna primanja bila bi dostatna za plaće dvjestotinjak liječnika. Za ono što zaradite za jedan mjesec nekom radniku u Gani trebalo bi 27 godina.

Znate li koliko ste sretni i bogati?

Ako imate kuću ili stan za koji ste otplatili kredit ili ste ih dobili u naslijeđe od roditelja, upadate u samu materijalnu elitu Čovječanstva. U ovisnosti o vrijednosti, bit ćete za koji promil dolje ili gore, odnosno među jedan posto najbogatijih ljudi na svijetu.

Vaše dijete ima odličnu zdravstvenu zaštitu i, po istraživanjima UNICEF-a, skrb koju prima bolja je i od one koju ima njemačko dijete. Po tome, vi ste daleko ispred mnogih zaista bogatih zemalja. Iza nas su i zemlje poput Austrije, SAD-a, Velike Britanije i precijenjenog Islanda.

Po količini pitke vode, za koju se masovno tvrdi da je ključni resurs budućnosti, vaša zemlja spada u 30 najbogatijih država na svijetu.

Pa zašto smo onda toliki pesimisti? Ne samo hipotetski rečeno, već po svim istraživanjima zadnjih godina, debelo na dnu europskih naroda? Zašto gubimo energiju ne samo na beskorisne, nego čak i vrlo štetne rasprave o prošlosti u koju se ne možemo teleportirati i izmijeniti je (što ne znači da je ne možemo i ne trebamo sagledati onakvom kakva jest bila, bez idealiziranja i mitologije)?

Zašto olako prelazimo preko vijesti da su se neki Slavonci odlučili posvetiti profitabilnom uzgoju batata, a mjesecima vrtimo temu jesmo li '45. oslobođeni ili smo u isto vrijeme i debelo prevareni?

Na koncu, što to mijenja?

Budućnost sigurno ne.

I što bi se trebalo dogoditi da se trgnemo prije stvarnog dna ili totalnog i dalekosežnog (novog) posrnuća? Zar baš stvarno nemamo volje, znanja i snage?