Na terenu taj autohtoni namet zvuči otprilike ovako: ajd' ti pokreni nešto, a mi ćemo te posrat' i uvjeriti te da je prekomplicirano. Yves nakon nešto više od godinu dana zagrebovanja kontemplira povratak u Dublin. U Hrvatskoj se za neko čudo ne može živjeti od fascinacije prirodnim ljepotama i slatke pomisli kako tu postoji gomila neiskorištenih mogućnosti - stvari koje bude početni entuzijazam kod mnogih imigranata. Nakon nekoliko mjeseci isti se pretvara u močvarni osjećaj da si malo ustajao, usmrdio se i da Hrvatska izgleda puno ljepše na Google mapsu, nego iz perspektive, ne znam, Savice.

Yvesa je u Zagreb dovela ljubav prema Ivi. Prethodno je radio za Google u Dublinu, organizirao klupske večeri i družio se s mladim, uspješnim, kreativnim, ergo, bogatim predvodnicima tamošnje start-up scene. Navedena tri pridjeva u Hrvatskoj nekako ne dovode do četvrtog, ali nije to najvažnije.

Poanta je da Hrvatska nije usukana u sebe, neinicijativna i pesimistična jer nema para, nego nema para jer je takva. Evo što kaže: 'Opći dojam o Hrvatima je da nisu nešto poduzetni. Volim pokretati nove stvari, ali svjestan sam da ovdje nikada neću pronaći posao koji bi bio adekvatan mojem znanju i iskustvu. Kada ljudima pričam o svojim idejama, uglavnom dobivam negativne komentare. Ljudi su skeptični prema inovaciji i novim stvarima.'

Stav koji je bolno došao do izražaja prošle godine kada je Belgijanac odlučio organizirati alternativni glazbeni festival na otoku Visu. Projekt Goulash Disko bio je specifičan i po tome što je za njegovo financiranje upotrijebljen model crowdfundinga, tj. ljudi su mogli donirati arbitraran iznos putem interneta da se ideja realizira. Yves mi priznaje da je od svih donacija tek pet posto došlo iz Hrvatske. Što reći? Stranci sada ne samo da žele pokupovati našu djedovinu, nego i na njoj organiziraju sumnjive disko plesnjake po šumama. A mi sve što smo htjeli je nova epizoda 'Larina izbora' i jeftiniju mortadelu.

Govorili su Belgijancu da mu je ideja previše riskantna, da neće funkcionirati i ubili mu entuzijazam, veli. Kako god, Goulash Festival se dogodio i uspješno privukao priličan broj svjetskih nomada, što je pak bilo dovoljno da okolina okrene na B-stranu hrvatskih žalopojnih hitova. Na B-strani, opće je poznato, sviraju evergreeni pohvala, moralne podrške i tapšanja po leđima. Belgijski zaključak je ovaj: 'Hrvati su sljedbenici, a ne inicijatori. Ove godine imamo znatno veću podršku za festival. No podrške nije bilo kada smo počinjali, premda je medijska prezentacija bila odlična. Jedan od prigovora je bio taj što je preskupo - 30 eura za četiri dana... Preskupo?! Evo još jedan primjer. Imam prijatelje koji rade vrlo kvalitetne traperice s posebnim džepovima za pametne telefone. Cijena im je ista kao i bilo kojem paru sličnih traperica u dućanima – 80 eura. Nijedan Hrvat ih praktički nije kupio, ali će normalno kupiti levisice.'

Yves je negdje na pola puta da u ovoj sredini gušta i da je žali. Kaže, život je u Hrvatskoj težak: 'Trenutačno, ne vidim se ovdje. Javio sam se na natječaj za posao u Dublinu. Nisam mislio da će život tu biti tako težak. Nekoliko me stvari razočaralo, tipa da ljudi koji pokušavaju raditi sjajne stvari nemaju podršku. Kada sam došao, volontirao sam u HUB COWorku, prostoru gdje su se susretali kreativci s projektima u razvoju. Ideja je bila odlična, poduzetna. No imali su užasnih problema dobiti kredit od banke.'

No dobro, što je Belgijancu danas Dublin, sutra bi mogao postati otok Vis. Uostalom, neka se u slučaju odlaska psihološki pripremi na manjak hrvatske spontanosti koju stranci ovdje toliko naglašavaju da čovjek čisto požali što ne dolazi iz Bruxellesa. Kako je sam rekao: 'Hrvatska je potpuna suprotnost SAD-u. Tamo su svi nastrojeni lažno prijateljski. Ovdje je pak nevjerojatna ta direktnost i iskrenost. Ovdje ti ljudi neće postavljati pitanja čiji odgovor ih ne zanima. I sam se morao malo prilagoditi, što, priznaje, može biti uznemirujuće na početku.

Svidjela se ovdje Yvesu i kultura dijeljenja. Činjenica da ti netko može platiti cugu i da novac ljudima nije baš toliko bitan. OK, zato što ga ni nema, brzinski dodaje. Ljudi su na Zapadu individualniji i sebičniji, ali – skrećemo s teme tj. s ljudi na njihovu ljepšu inačicu. Dakle, saznajem, ništa se ne može mjeriti s luđaštvom cura u Irskoj. 'Oćeš ultra visoke pete, 'oćeš ultra kratke suknjice, 'oćeš napadni make-up i praktički kričavo narančaste face koje se polome od cuge u prvoj fazi večeri, a onda ulijeću tipovima i rigaju po pločnicima naizmjence. No nisu Irkinje jedine lake na okidaču. Za razliku od sramežljivo konvencionalnih Hrvatica, i Srpkinje imaju daleko više smisla za zabavu. Ide citat, da ne parafraziram previše: 'Imam ovdje curu, ali iz priča drugih skužio sam da nije lako naći Hrvaticu za kratkotrajnu zabavu. Mislim da je to povezano s vašom katoličkom tradicijom.'

Hrvatska u tri riječi? – Otok Vis, burek (s mesom), socrealističke zgrade

Yves se bez beda može zamisliti kako obrađuje vinograd u Komiži, radi vino i organizira festivale. Strastveni ljubitelj prirode i biciklist, propedalirao je jednom put od Belgije do kineske granice. Divi se našim malim proizvođačima hrane, otvorenim tržnicama i kulturi domaćih proizvoda. Na Zapadu sve bi to bilo pet puta skuplje i marketinški upakirano, veli. Hrvatska vina su mu OK, ali pivo je žalibožno.

Zato ga je odlučio raditi sam i iznenadio se kako ga brzo proda. 'Nevjerojatno mi je da se nitko nije toga sjetio prije. U Hrvatskoj je možda teško započeti stvari, ali kada ih napraviš, vrlo je lako dobiti priznanje.'

Bingo. I zato Yves, slušaj, Dublin je dalek, siv i pada kiša stalno. Curke su im divlje, našminkane kao ukradeni auto i upitnog morala. A i narodna je mudrost na našoj strani i kaže - bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu!