Popisi i liste oduvijek su mi ulijevali ambivalentne osjećaje, mješavinu neke čudnovate jeze i neobjašnjive sreće. Valjda je to neki atavizam još iz onog doba kada su se, sjećam se toga dobro premda sam bila jako mala, sastavljali popisi i liste za sve živo što si možete zamisliti. Nije bilo kraja radosti kada je tata objavio da smo se popeli na listi za društveni stan, ali ništa se manje nije radovalo ni onda kad se mama u lokalnom dućanu uspjela ubaciti na popis za deterdžent koji, eto, samo što nije došao (što je često značilo čak i tjedne).
Jezivi trenuci bili su oni (i još su) u kojima sam saznavala da mi je netko drag na listi čekanja za liječnički pregled koji će se dogoditi tek za nekoliko mjeseci, iako postoje velike šanse da osoba prije tog pregleda umre od neke galopirajuće zloćudne boleštine. Čak se i za starački dom nemoćni čovjek mora ubilježiti na popis i čekati da se oslobodi mjesto koje će mu pomoći da doživi dostojanstven kraj, ako već nema obitelj koja bi se za njega mogla pobrinuti.

Sama riječ lista (za razliku od sinonima joj popis) ima pomalo mračan prizvuk; prva asocijacija koju vežem uz nju uvijek je odstrel, a druga čekanje. Ne mislim pritom isključivo na odstrel u doslovnom smislu te riječi, onakav kakav se događao po logorima smrti ne tako davno i ne tako daleko, već i na onu vrstu odstrela kakvoj svjedočimo u svojoj radnoj okolini gotovo svakodnevno, kada nekog nepodobnika na zub uzme zli šef ili ga dijabolični političar (hm, nije li ovo pleonazam?) stavi na svoju 'crnu listu',  pa mu ukine radno mjesto ili čak, nipošto rjeđe, uništi cijelu tvrtku. Dobro, ne moramo odmah razmatrati najcrnje scenarije, ali čak i kad ste na listi čekanja za upis na željeni fakultet ne osjećate se dobro, zar ne?Što ja tu zapravo trabunjam i zašto vam naširoko dociram o semantici neke naizgled bezazlene riječi, pitate se? E pa, za otprilike pola godine dogodit će se novi popis stanovništva naše zemlje, a surfajući po forumima i blogovima došla sam do zaključka da postoji masovno nerazumijevanje zašto se ti popisi uopće rade i koja im je zapravo svrha osim trošenja proračunskog novca koji bi se sigurno dao iskoristiti u neke pametnije svrhe. Osim toga, rogobore po forumima masovno, da otkako smo preživjeli rat i riješili se nepoželjnika iz svoje okoline, živimo u zemlji u kojoj su valjda svi, osim pokojeg nesretnika, iste nacionalnosti, pa kojeg vraga moramo trošiti pare da to i dokažemo?

Hrvatska, zemlja znanja
Naravno da stvari nisu tako primitivno jednostavne i da je svrha ovog istraživanja, koje se u svim civiliziranim državama provodi svakih deset godina još od 18. stoljeća, značajnija nego što se to čini na prvi pogled. U već spomenutim civiliziranim državama, koje su po definiciji multietničke i multikulturalne, pitanje o nacionalnosti u vršenju ovakvih popisa uopće i ne postoji, što nameće zaključak da svrha popisivanja nije puko prebrojavanje stanovnika i njihovih krvnih zrna. Ali idemo redom.

U Hrvatskoj je prvi popis stanovništva proveden još davne 1785. za vrijeme vladavine cara Josipa II, a cilj mu je bio ustanoviti stanovništvo sposobno za vojsku. Od tog tzv. 'jozefinskog popisa' do danas stvari su se u modernoj Hrvatskoj bitno promijenile po tom pitanju: desilo se nekoliko ratova i mobilizacija, potom je uveden institut civilnog služenja vojnog roka, a zatim se vojska profesionalizirala čime je to konačno prestalo biti važnim pitanjem ove statistike, a klinci su konačno mogli odahnuti i prestati se pozivati na razna ludila, izmišljene boljke ili prigovor savjesti.
Moderno popisivanje stanovništva preraslo je, barem u teoriji, iz puke statistike u osnovu znanstvenog proučavanja najrazličitijih društvenih kretanja. Stupanj obrazovanja nekog društva najjasnije se vidi upravo iz popisa stanovništva pa se tako, avaj, nakon zadnjeg domaćeg popisa iz 2001. doznalo da je čak 21 posto stanovnika Hrvatske završilo tek osnovnu školu, dok njih čak 19 posto nije uspjelo ni u tome, što zapravo znači da je među nama čak 40 posto polupismenih ili potpuno nepismenih građana, a prilično je uznemirujući i podatak od tek sedam posto građana s visokom stručnom spremom. Potaknuti nuždom i dužnošću prema EU, vlastodršci su ovu poražavajuću  statistiku pokušali ublažiti reformom visokog školstva uvođenjem Bolonjskog procesa i obaveznog srednjoškolskog obrazovanja, a eventualni sram odagnali deklarativnim prozivanjem Hrvatske 'zemljom znanja', priprijetivši da će do ulaska u EU svako hrvatsko 'ognjište' imati kompjutor i brzi internet.

Ovo je vjerojatno jako razgalilo srca stanovnika zabačenih mjesta bez struje i sanitarnog čvora, kakvih je u lijepoj našoj još uvijek nevjerojatan broj, a vjerojatno i čitave vojske nezaposlenih koji će konačno moći prestati sa zastarjelim navikama kupovanja oglasnika i posao napokon tražiti na suvremen način, dostojan tehnološkog doba. Vjerojatno su i mnogi kronični bolesnici, kao i stari i nemoćni, pozdravili hrvatski put prema progresu, jer što će ti bolnica u krugu od sto kilometara, kad na Googleu u svega par klikova jednostavno možeš pronaći sve simptome i terapijske indikacije za svaku boljku koja tišti suvremenog čovjeka? Mlade podstanarske obitelji zasigurno također umiru od sreće, jer neće morati dizati kredite za kupnju stanova koji se ionako ne grade jer nisu tržišno isplativi... I tako unedogled, kolektivnoj društvenoj sreći kraj se jedva nazire.

Težnja prema napretku?
Nije stoga neobično da prosječan stanovnik ne razumije važnost provođenja popisa stanovnika, kada je ne razumije ni odabrano vodstvo, krema društva zadužena upravo za razumijevanje i provođenje društvenih potreba. Svako promišljanje društvenih promjena trebalo bi se, ako već ne oslanjati, onda barem osvrnuti na recentnu statistiku demografske strukture i iščitavati egzaktne podatke kao osnovnu referencu za djelovanje u  smjeru bilo kakvog progresa. Sve je to, naravno, moguće samo pod pretpostavkom da je progres uopće poželjna kategorija težnje, što u slučaju tranzicijske nam domovine prečesto dolazi pod sumnju. Jer, Hrvatska nije raj na zemlji, ni zemlja znanja i tisuću bisernih otoka, ma koliko mi šutjeli o tome. Hrvatska je, nazovimo stvari pravim imenom, izmučena zemlja vojske nezaposlenih zombija, peteespeovaca, bolesnih, neobrazovanih ljudi s teškim egzistencijalnim i moralnim problemima, u kojoj si samo povlašteni mogu osigurati vlastitu nekretninu, dok prosječan čovjek za to mora prodati dušu vragu i pasti u dužničko ropstvo, a kojima nekoliko floskula i deklarativnih objava neće promijeniti živote, ali bi studiozno i odgovorno pristupanje nacionalnoj demografskoj statistici to moglo učiniti. 

Opet me, kao što sam i predvidjela na početku, obuzima jeza pri pomisli na rezultate sljedećeg popisa stanovništva. Neobjašnjiva sreća zbog njih zasad se ne nazire. A kod vas?