Doći iz Viga u Zagreb pokazao se genijalnim potezom. David, 24-godišnji student informacijskih tehnologija, pomišljao je prvo na studentsku razmjenu u Češkoj ili Poljskoj. Bio bi blizu svih većih gradova, lakše putovao. Pretegnula je Hrvatska. Danas ne može biti zadovoljniji i kada usporedi svoje iskustvo u Zagrebu s iskustvom frendova u Pragu, zadovoljno kaže da je bolje prošao. Hrvati možda nemaju najbolju hranu, možda su previše opsjednuti nogometom, možda su previsoki, možda previše puše, možda troše lovu kao da ne postoji sutra, ali su sve u svemu - frendovska nacija. Barem prema Španjolcima.

'U Hrvatsku sam došao u invalidskim kolicima jer sam netom prije slomio nogu. Nisam mogao vjerovati kada me na aerodromu dočekao ogromni tip, uzeo me u ruke zajedno s kolicima i spustio niz stepenice. Prvi dojam Hrvatske? Ljudi su ovdje ogromni! Potom, dolazimo do taksi stajališta i primijetim da su prazna. Mislim si, što je to? Sretnem neke cure, kažem im da trebam taksi, a one meni – stvarno? Ti si Španjolac? I tako sve entuzijastične krenu mi zvati taksi. Pomislio sam – ova zemlja je sjajna', prisjeća se David prvih impresija s našeg teritorija. Dojam je ostao i nakon nekoliko mjeseci – Hrvati su predobri. Hrvatice pogotovo. Nije mu jasno zašto ovdje ne živi više Španjolaca.

'Što se tiče obrazovanja, mislim da ste još uvijek malo odvojeni od ostatka Europe. Recimo, kada razgovaram s drugim strancima iz Erasmus programa, znaju daleko više o situaciji u EU. Ovdje, ako odem navečer u klub i pričam s nasumičnom curom, teško da će znati nešto o situaciji u Europi. Ovdje je kao u Španjolskoj prije 20 godina. Kada ljudi ovdje kažu da vole svoju zemlju, osjećaš taj emocionalni naboj u stilu moja zemlja, moj ponos', priča mi Španjolac koji je došao na jednosemestralnu razmjenu na Fakultet elektronike i računarstva i još mu uvijek nije najjasnija hrvatska opsjednutost španjolskim nogometom. Ljudi mu konstantno plaćaju cugu u ime španjolske lige, pričaju mu o ovom ili onom klubu kao da je to najvažnija stvar nakon datuma smaka svijeta, a on se samo smješka uz pomisao da ti Hrvati znaju pet puta više o španjolskom nogometu od njega: 'Smiješno je to oko sporta i nogometa ovdje. Ljudi su zainteresirani za naš nogomet više nego Španjolci. Ekipa mi priča o španjolskoj ligi a ja sam sav u stilu - wow, pa ti to znaš bolje od mene'. Pate Hrvati i na tehnološke igračke pa je tako važno prvi imati najnoviji smartphone. Davidu opet nije jasno. Svi, veli, hoće odmah imati zadnji model koji košta 200 eura više nego u ostatku Europe.

Nogomet, mobiteli, što nam je još ostalo? Hrvatice, naravno. E, tu mi latino lover totalno otvara svoju zavodničku dušu. Opći dojam je – Hrvatice proizvode puno dima. I to toliko da dečki s međunarodne razmjene imaju internu foru. Kad jedan od njih upada grupi domaćih cura, ovi ostali mu dobacuju 'It's a smoke, it's a smoke!' na sveopću zabezeknutost ciljanih Hrvatica. Evo kako David elaborira dimnu teoriju: 'Kada sam došao u Zagreb, rekli su mi da ako se dosada nisam poseksao, to znači da nešto radim krivo. Mislio sam 'wow'. Počeo sam uletati curama ovdje, govorio im da sam Španjolac i da sam tek stigao, i uglavnom su bile oduševljene. No nakon odličnog početka, u Hrvatskoj uglavnom slijedi hladan tuš. Perspektiva seksa u Španjolskoj je prilično jasna. U Hrvatskoj baš i ne', tuži se David koji još nije dokučio što se to dešava sa ljepšim spolom u Zagrebu negdje oko 3, 4 ujutro. Kao da im nešto klikne u glavi i vrate im se svi moralni principi, odgojna upozorenja i naslijeđene konvencije.

Budimo surovi. Hrvatice se vole ponašati kao da će dati, ali na kraju najčešće ne daju. Kod Španjolki, stvari su jasne i pravocrtne prilično rano u noći. David kao da je nanjušio točan odgovor: 'Hrvatice jako dobro znaju što žele. Unaprijed. Bilo da je to ozbiljna veza ili nešto drugo. U Španjolskoj se više radi o strasti. Ljudi ne planiraju, nego puštaju da se stvari spontano razvijaju. Ovdje ti samo spuste nešto u stilu ti se samo igraš, a ja želim nešto ozbiljno. Uglavnom bi uvijek radije prvo išle na kavu ili ti dale broj telefona. Po mogućnosti krivi. Jedna mi je čak dala lažni Facebook kontakt. Od neke vaše glumice. Ukratko, ispada da Španjolci ne mogu biti ozbiljni.'

Što bi David najradije promijenio u Hrvatskoj? Jasno, ljude. Ali ne karakterno. Više onako visinski. Koga vraga svi moraju biti preko metar sedamdeset i dva, koliko mu je namijenila španjolska genetika, i još k tome nositi visoke pete? Nije mu fora. Baš kao što mu nije fora da svi puše nenormalno puno. Sebi to tumači kao posljedicu nedavnog rata. Tko bi rekao, ali sviđa mu se ta hrvatska monokultura, činjenica da u Zagrebu ne sreće puno stranaca izvan balona međunarodnih studenata na razmjeni. Objašnjava mi da je kul kako Hrvati ovdje rade sve tipove poslova, pa čak i one niže rangirane, a koji su u Španjolskoj namijenjeni imigrantima – Arapima ili Kinezima.

'Imate mentalitet male zemlje. Sve druge nacije izgledaju vam velike. Najbolje se to vidi po činjenici da ne sinhronizirate filmove, nego im stavljate podnaslove. Čini mi se kao da u Zagrebu svatko svakoga zna, no za malu naciju imate jako puno ponosa', priča momak iz Viga, grada oko četiri puta manjeg od Zagreba, ali s istom kvalitetom života. Kvalitetom koja poprilično zaostaje za španjolskim metropolama poput Santiaga, Seville, Madrida ili Barcelone. David mora tu i tamo pripaziti koliko love mu iscuri iz džepova, no promatrajući svoje hrvatske poznanike, stekao je dojam da ekipa ovdje troši kao da je novac papirić iz Monopolyja: 'Ljudi izađu van i naručuju runde. Osjećam se malo glupo ponekad. Ovdje nitko ne brine za novac. OK, nisam baš kao Francuskinja s kojom dijelim stan, gdje svi troškovi moraju biti kirurški precizno podijeljeni. Volio bih vidjeti suživot Francuskinje i Hrvata', smije se Španjolac koji nikako da se navikne na hrvatsku diobu vremena.

Ljudi u Zagrebu izlaze već u deset i do ponoći su alkoholno polomljeni. U Španjolskoj u to vrijeme tek večeraju. Neku bolju spizu. Zagrebački prehrambeni meni nije ostavio dublji dojam na Davidovo nepce. Spominje mlince i ćevape nakon duljeg razmišljanja o hrani koja ga nije ostavila baš skroz ravnodušnim.

Što reći? Španjolac će očito otići doma u poprilično dimljenom obliku i s dojmom da Hrvatska i nije toliko istočno kako se na Zapadu doživljava. Veli da je nedavno bio u Beogradu. Tako je, zapravo, zamišljao Zagreb prije dolaska, e da bi se ugodno iznenadio. Osim možda nekoliko puta. U neke sitne sate. Kao, recimo, onda kada je završio na ulici u donjem vešu. Predložio mi je da to preskočimo...