Kazavši, doduše, da je sve dobro, on je izrazio nadu da smo iz tog dobra valjda nešto ove dane naučili i da će se lokalna samouprava, u koordinaciji s državnom vlašću, bolje pripremati za nove oborine. Inače, redovito slušamo samo zapomaganja u medijskim izvješćima da ovakvo nešto nitko ne pamti. I tako svake godine: poplave, suše, snježno nevrijeme, svejedno.

Zatrpanost prometnica, prekidi u opskrbi energentima, nedostaci hrane, prekidi u djelovanju uprava i tijela javnih vlasti, zatvorene škole, pretrpane bolnice, nedostupna medicinska zaštita, pogibeljna izloženost slabih i nemoćnih – to je slika koja se nipošto ne slaže s izjavama nekih gradonačelnika da je sve u redu i njihovom priželjkivanju da se ovako i dogodine ponovi.

Nespremni za klimatske promjene

Usporedimo li ono što nas je zadesilo s osnovnim elementima upravljanja u kriznim situacijama, koje možemo naći u svakom priručniku – dugoročan rad na infrastrukturi, osvješćivanju javnosti, pa čak i oko problema ljudske pravde – vidjet ćemo da nikada nismo bili dio neke poduke za takve situacije niti vidjeli kako se to radi.

Stvar je takve naravi da novinar jedva može naći nezavisna sugovornika za ovakve prilike. S državnim službama o tome nema smisla govoriti jer će dobivanje objektivne informacija ličiti na igru mačke i miša. Šef Ureda za upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba Pavle Kalinić toliko pod opsadom novinara, da smo nakon neuspješna nastojanja da ga se domognemo preko inače ljubaznih suradnica, odustali, svjesni da njegovih tumačenja ionako ne nedostaje javnosti.

Predavači na Veleučilištu Velika Gorica, na kojem postoji Studij upravljanja u kriznim uvjetima, ukratko su nam rekli da bi za objektivnu ocjenu ovoga stanja trebalo analizirati planove djelovanja županijskih zimskih službi, ali da se, načelno, radi o procjeni zajednice koja se temelji na njezinu iskustvu. Greške se mogu dogoditi u lošem planiranju i u neispunjavanju planova, ali, na kraju, sve se svodi na to koliko je društvo spremno dati novaca, kazali su.

Bolje reći, kako prepoznaju prioritete. Jer tu se ima reći i nešto drugo. Elementu aljkave uprave, pasivnosti građana u pogledu sudjelovanja u javnosti te njezinoj needuciranosti za konkretna pitanja iz djelovanja uprava, treba pripisati potpuno zanemarivanje višegodišnjih upozorenja na klimatske promjene. Umjesto odgovornog djelovanja u skladu s potrebnim adaptacijama na klimatske promjene, na koje znanost godinama upozorava, vlasti ih doživljavaju kao svojevrsni science fiction, a ne kao realnost koja nam donosi stradanja ljudi i javnih dobara.

Klimatske promjene, koje kažu da se klima sve više kreće u oštrim ekstremima, čini se, u Hrvatskoj su ozbiljno shvatili tek u Državnom hidrometeorološkom zavodu, na nekoliko katedri i instituta i u Zelenoj akciji. Hrvatska još nema nijednu organizacijsku jedinicu kojoj bi osnovni cilj bio adaptacija upravljanja okolišem s obzirom na klimatske promjene. Europska unija, recimo, ima za to opću upravu, odnosno 'ministarstvo'.

Neki gradonačelnici jednostavno nisu odgovorne osobe jer se to od njih i ne traži. Realna koncepcija lokanih šefova u velikom broju slučajeva jest da budu ispostave političkih središta kojima se kontroliraju prostor i lokalni resursi – naravno da mogu ponešto i za sebe uzeti – a ne da prvenstveno odgovaraju za siguran i ugodan život ljudi. A izjava stručnjaka za odnos uprave i razvoja poput Saše Poljenec-Borić da bi jedna od primarnih zadaća naše države bila da osigura i promiče održivi razvoj, pokazuje svu grotesknost aktualnog hrvatskog stanja na pragu Europske unije.

Istina, za bolju organizaciju u ovakvim situacijama trebalo bi imati znatno jaču i izravniju podršku iz samog središta vlasti, jer smo vidjeli da lokalne vlasti u mnogim slučajevima nisu svjesni svoje odgovornosti. Ovo ne govorimo da bi i na koji način suzbili lokalnu demokraciju i prava lokanih zajednica, nego potaknuli njihovu odgovornost i još više, da bismo pojačali osjetljivost 'snaga poretka' i na humanitarnu zaštitu mimo pitanja političke zaštite i zaštitite javnog reda i mira.

Ključno je da je naš sustav uistinu prazan i neučinkovit, te da reagira samo na političke poticaje i samo razumije jezik politike.

Što to znači u kriznom upravljanju okolišem?

Da na nj može utjecati samo ljuska patnja koja se dovoljno čuje i koja stvori političke pritiske. Takav sustav se i mijenja uglavnom nakon katastrofa. Pogledajte bilo koju promjenu – izgradnju nasipa na Savi, poplave Neretve, koju god – tek nakon njih se možemo nadati promjenama. Ali to ne znači da će sve patnje uroditi promjenama. Da sustav djeluje po propisima, bilo bi dovoljno pitati znanstvenike.

Ali, miriše li vam poziv: 'Najbolje bi bilo da civilna vlast preda vlast vojsci', koji je uputio Dujomir Marasović, čovjek s iskustvom u vlasti, da će se nešto na tom planu uskoro promijeniti?! Meni više sliči na međusobno političko toljaganje koje predosjeća da bi i narod mogao postati svjestan nepotrebnog stradanja u koje je doveden.