S obzirom na mogući zaborav šire javnosti na Antiratnu kampanju, valja podsjetiti kako je sve uopće krenulo. Naime, prije točno 20 godina u vrtu birtije Zagorka na uglu Držićeve i Proleterskih brigada grupica aktivistica i aktivista Zelene akcije odlučila je pokrenuti Antiratnu kampanju. Željeli su mrežu već formiranih grupa opredijeljenu za nenasilje, sutradan je sročena i Povelja, koju je ubrzo potpisalo više od 20 organizacija iz Hrvatske, Srbije i Makedonije, a uz Zelenu akciju inicijator je bilo i Društvo za unapređenje kvalitete života.

Tako otprilike glasi rečenica iz jedne od kronologija Antiratne kampanje, pisane tijekom 1996. godine, u kojoj se navodi početak organiziranja pokreta koji je obilježio nastajanje modernog građanskog društva u Hrvatskoj. No, s obzirom na to da utjecaj ARK-a na taj razvoj još nije sustavno obrađen i primjereno valoriziran, povodom obilježavanja 20 godina od početka tog djelovanja te pitanja o tome što je ARK predstavljao u kontekstu raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih država, dramatičnih društveno-političkih promjena, početka sveopće militarizacije društva, o tome kakvu je alternativnu viziju društva zastupao te čemu nas može poučiti njegovo nasljeđe danas, odgovore na ta pitanja nastojali su dati sudionici ARK-a.

Vraćajući se u te predratne, a uskoro i ratne godine, 'jedno od glavnih pitanja bilo je što kad nestane političke kontrole nad Jugoslavenskom narodnom armijom, mi smo očekivali i predmnijevali da netko vodi pregovore, međutim, ispostavilo se da toga nema. Tada smo krenuli i s našim aktivnostima i metodama, među kojima su glavne bile zagovaranje prigovora savjesti, zatim mirovni početak u smislu civilne službe, krenuo je i ARKZIN u čijem smo nultom broju imali i kratak tekst o tome znate li što je ratni zločin, a bavili smo se i temom upravljanja sukobom i razumijevanjem sukoba i to su bile konstante našeg rada u prvim godinama naše antiratne kampanje. U ARKZINU su i, prije pojave Feral Tribunea, objavljeni prvi tekstovi ratnim zločinima', podsjetila je Vesna Teršelič iz Documente.

Mirjana Bilopavlović iz udruge Delfin prisjetila se početaka djelovanja ARK-a u Pakracu, istaknuvši koliko je to tada bilo nešto novo, put u nepoznato, jer 'dolazak volontera u ratno područje, kako su ih zvali, nekih tamo mirovnjaka, u područje u kojem nije bilo nikakve organizacije, ali je postojala ogromna volja da se nešto učini i Volonterski Pakrac je bio zapravo prvi mirovni pokušaj na prostoru bivše SFRJ. To što je učinjeno, neprocjenjivo je u smislu stvaranja socijalnih kontakata kroz koje se činilo sve kako bi se prevladale podjele na 'mi' i 'oni', spajanje razdvojenih obitelji kroz radionice, prvo s djecom, a onda i širim građanstvom'. 'Stvorio se krug ljudi koji će kasnije prerasti u Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i mislim da je izgradnja mira, koncept transformacije sukoba, koji se sada čini tako logičnim, a tada je to bilo vrijeme kaosa, nešto o čemu uvijek treba razmišljati. I u ratu, ali i kasnije u smislu kako ćemo taj mir provoditi, a sve to doprinijelo je jačanju civilnoga društva u Hrvatskoj i BiH te izgradnji mira i suočavanja s prošlošću u regiji', naglasila je Bilopavlović.

Goran Božičević iz MIRamiDA Centra proveo je okupljene kroz svoj tadašnji osoban stav spram antiratne inicijative i kako se tamo na kraju obreo, duboko vjerujući potkrijepljeno osobnim promišljanjima u opciju mira, pri čemu je istaknuo kako mu se danas čini da je ARK, bio vjerski i državotvorni pokret. 'ARK nije bio alternativa, kakva alternativa, pa mi smo zagovarali čisti mainstream, u vjerskom smislu – nenasilje, otpor prema nepravednosti, poštivanje života i ljudskog dostojanstva te istine, povezivanje ljudi, normalnost, ljudskost i nikakvu mržnju, a u državotvornom smislu – sustav tada nije funkcionirao, pokazivalo se kako se manipulira normalnim načelima, kako se ona zaobilaze, dok smo mi upozoravali da država treba služiti svim svojim građanima. Prava opasnost tada, međutim, nije bila da ćemo nestati, nego da ćemo biti demokratska kozmetika za Tuđmanovu Hrvatsku', kazao je Božičević.

Pitanje je, međutim, koliko se ljudi danas svega toga uopće sjeća, a Dejan Jović s Fakulteta političkih znanosti upozorio je da 'Hrvatskoj nedostaje taj dio povijesti, kao što joj nedostaje i povijest civilnoga društva u Hrvatskoj. Određene poveznice vuku se ipak iz prošlosti, naime, i 80-ih smo bili, slično kao i danas, preplavljeni uspomenama na rat, koje nisu vodile u mir, nego u novi rat i danas kada govorimo o suočavanju s prošlošću, koliko god je ono potrebno, pitanje je kakvo je to suočavanje i s kojom porukom: mirovnom ili prisjećanjem u prošlost koje vodi u neki novi konflikt pa tako, premda nismo jedini s tim problemom, ispada kako je naša sudbina da se rat ne može izbjeći, a tim je važnija ovakva inicijativa poput ARK-a'. 'Kao i predratnih godina, tako i danas imate stav da je dobar državljanin, prije svega muškaraca, a onda muškarac koji ide u vojsku i nosi pušku, dok su svi ostali samo pridruženi članovi države i društva i vojska postaje esencija nove-stare zajednice', kazao je Jović. On smatra da je glavna poruka da se trajni mir može postići samo u trokutu nevladine organizacije, država koja je na strani mira te međunarodne organizacije. Tada, samo je jedan dio civilnoga sektora bio protiv rata, država je u najvećem dijelu bila za, a međunarodne organizacije nije bilo ni briga, podsjetio je Jović.

Da je 'uvijek važno razvijati kulturu mira', istaknula je i Katarina Kruhonja iz Centra za nenasilje, mir i građanska prava, koja je istaknula 'mir kao vrijednost za koju se uvijek valja boriti, naglasivši povezanost ljudi i intelektualaca te delegitimizaciju rata kroz jačanje elemenata mira kad god i gdje god je to moguće'.

Nenad Zakošek s Fakulteta političkih znanosti upozorio je na 'hrvatski paradoks, a to je da u Hrvatskoj, za razliku od Srbije i Slovenije, premda se čini drukčije, na ovu temu ne postoje refleksije, što se objašnjava time da u Srbiji nije bilo rata na njezinom teritoriju, a u Sloveniji je on trajao kratko', a 'Hrvatska je', kako se nadovezao Jović, 'i pobjednik i žrtva u Domovinskom ratu'.

Zakošek, međutim, smatra da bi se moglo reći da 'Hrvatska danas na jedan drugi način sudjeluje u promicanju mira jer ima velik broj vojnika, a vojska je danas profesionalizirana, koji sudjeluju u mirovnim misijama diljem svijeta pa nije siguran koliko se i na koji način može govoriti o delegitimizaciji rata, pogotovo s obzirom na različite tipove sukoba u današnjem svijetu. Dobro o ljudskim pravima obrazovane vojska i policija mogle bi i trebaju na drukčiji način pridonositi miru.

Ono čega se Hrvatska treba riješiti je ratničko naslijeđe i hegemonijske naracije, u kojoj hrvatski vojnici ne mogu biti zločinci, a koja se vidjela nedavno na primjeru haške presude generalima'. Naime, kako su upozorili Zakošek i Jović, 'Hrvatsku 'krasi' konstitutivni nacionalistički i fundamentalistički mit, pa se opet vodi borba oko rekapitulacije hrvatske povijesti i tko će je i kako pisati'.

Koliko je u tom smislu 'važno obrazovanje jer Hrvatska i dalje nije zemlja ljudskih prava, u prijeko potrebnom predmetu Građanski odgoj i obrazovanje', kako je zaključio Tin Gazivoda, 'trebalo bi djeci prenijeti iskustva poput ARK-a i usmjeriti ljude prema miru kao trajnoj vrijednosti'.