Hrvatska se raspinje između malih socijalnih olakšica i velikih političkih sukoba. Plaće su za neke donekle porasle, nekim najsiromašnijima oprošteni su dugovi, prenapuhani švicarski franak zastao je pred državnim zidom, dok su čak i neke najuglednije svjetske financijske institucije izrazile vjeru u hrvatski blag oporavak. Kao da se nešto i pokrenulo, pa se čini da zloćudni oporbeni šamari o potpunoj gospodarskoj nemoći ipak neće biti dostatni i za konačno preuzimanje vlasti. Umorna ljevica odjednom je otkrila i neke izborne socijalne odgovornosti, a zahuktala desnica barem trenutačno zastala u osvetničkom prisvajanju prošlosti. Kao da je i hrvatska vlast nakon izbora u Grčkoj shvatila da ni ova država ne može preživjeti u znaku okamenjenog političkog elitizma, a budući izbori u Engleskoj i Španjolskoj nude sve izazovnija pitanja. Prvi bi htjeli pobjeći iz EU-a, drugi već sada prolaze mnoge grčke muke. U nizu najmoćnijih i najbogatijih zemalja nezaustavljivo bujaju ekstremne stranke koje bi tako rado sklapale željezne brakove između nacionalizma i socijalizma, u čemu se ljevica sve više ukopava u vlastite granice, a nacionalizam nudi dobrobit samo onim svojim strogo posvećenim patriotskim grupama.

U toj općoj krizi vrijednosti neki tvrde da se Europa već raspala kao Europa, barem kada se radi o mitološkim svevremenskim vrijednostima, dok svjetskom scenom vladaju novi križarski ratovi (ISIL), obnovljeni sukobi velesila (Rusija, SAD, Ukrajina) i haraju obnovljene epidemije (ebola). Tek su između Kube i SAD zapuhali neki topliji vjetrovi, pa su poslovično oprezni proroci postali još oprezniji negoli inače. Zapad se nada da će ova zamršena ukrajinska priča uništiti Putina, Putin je uvjeren da je konačno zaustavio novi feudalizam (EU, a osobito NATO), Kina, koja pokazuje sve više dodatnih pomorskih snova, još je uvijek sigurna da će zadržati mjesto druge gospodarske sile svijeta, dok novi europski čelnici počinju otvarati sve bankarske trezore, kako bi potakli barem nekakav dodatni razvoj, kada već nisu uspjeli obuzdati ni vlastite, a niti ni sredozemne provincijalne rasipnike.

U ovom trenutku sukoba, zapleta i preokreta, samo SAD ide nezaustavljivo naprijed, od rasta dolara, do pada nezaposlenosti, od nadmoćne kontrole oružja, do futurističke tehnološke diktature. Washington je konačno dočekao (ili iznudio) prigodu da postojano gazi i omalovažava Putina, bez obzira na to što uvezene američke gospodarske sankcije, gotovo podjednako osiromašuju i razvijenu Europa. Ruska su prisezanja ojačala ionako uspješnu Poljsku, Skandinavija se još jače svrstala uz preplašene, a uglavnom uspješne baltičke zemlje, dok se čini da će samo oni mali, Finska, Danska, Estonija, bez obzira na prodore ekstremnih stranaka i u njihovim granicama, zadržati zavidni gospodarski rast i geopolitičku stabilnost. Neki su već izgubili dio zapovjedne odgovornosti (Njemačka), neki su našli prirodne regionalne zaštitnike, neki (Hrvatska i Srbija) tek traže ratne krivce za vlastite političke i gospodarske neuspjehe. Ova je Europa šarenija nego ikad, a svijet složeniji nego što je bio još prije desetak godina. I u svijetu, ali i u Europi, neki su mali postali veliki, a neki veliki postaju sve manjima. Francuskoj prijete vrlo ozbiljna iskušenja, a neke zemlje poput Irske, koje su već dva puta spašavali od bankarskog bankrota, sada predvode u predviđanjima gospodarskog rasta (4,6 posto).

U tim globalnim prognozama, 800 izuzetno obaviještenih znanstvenika i stručnjaka Svjetskog ekonomskog foruma, u svom redovnom izvješću o globalnim očekivanjima do 2025. godine, nagoviješta vrlo burno, krvavo pa čak i katastrofično izvješće. Tih presudnih deset godina obilježit će brojni lokalni i regionalni ratovi, propast nekih novih i starih država (često se spominje BiH i Kosovo), harat će pogubne vremenske promjene, opća nezaposlenost, neishranjenost i širenje pustinja (voda će biti dragocjenija od nafte). Svijet se pretvorio u globalnu pozornicu sve gorih i gorih izazova, od kojih se bježi na dva podjednako pogrešna načina. Na jednoj strani javljaju se sve brojnije stranke, grupe ili udruge koje traže spas u samoizolaciji, zatvaranju granica, etničkoj čistoći i zaštićenom gospodarstvu, a s druge strane sve više i više nevladinih, revolucionarnih i fantazmagoričnih civilnih i vojnih grupa, poput crvotočine nagrizaju posljednje ostatke klasične državne moći i ovlasti. Između demokracije i anarhije, pobune i promjene, novih ideja i starog crnila, gotovo više i nema vlasti koja može kontrolirati opću i globalnu, ali i košmarnu razmjenu informacija, tehnologija, epidemija, imigranata, transnacionalnih terorističkih organizacija, oružja i prljavog novca. Mnogi su premrežili svijet, a zatim potonuli u njegovim suprotnostima.

U Washingtonu polako shvaćaju da arapskom svijetu ne mogu nametnuti sve zapadne vrijednosti dok se vjerski sukobi pretvaraju u nova teritorijalna prekrajanja, a bezbrojni borci za ljudska prava prvo donose zakone, a tek onda preispituju prostore autohtonih sloboda, svemoćni moderni mediji i tehnologije, promiču svijet bez granica, ali uporno robuju pohlepi svojih ostrašćenih vlasnika. U tim previranjima Hrvatska još kleči u kutu za demokratske, gospodarske i političke početnike, u kojem se još vitla partizanskim kapama i međuratnim huškanjem, na rubu budućnosti, a u ponoru socijalnih raskola, pa ove male porezne, dužničke i komunalne olakšice, ne govore o promjeni svjetonazora, već se prvenstveno shvaćaju kao predizborni trikovi u zemlji u kojoj svi propovijedaju o pravnoj i uspješnoj državi, a samo prizivaju kaos u ime višestruko probavljenih predvodničkih veličina.

Ova se Vlada prekasno sjetila kada se treba vratiti predizbornim obećanjima, ova oporba još živi u pretpolitičkim pećinama, bez obzira na to što pitanje socijalne ravnoteže u cijelom svijetu postaje društveno, a ne ideološko pitanje, dok pravo na samoorganiziranje, javni prosvjed, polemiku ili kritiku ne smije uništavati, već ojačati državu. Da bude bolja nego što je bila, a ne i slabija nego što treba biti. U velikim gradovima nitko ne pali logorsku vatru po pločnicima ili najavljuje ideološke čistke nakon punih četvrt stoljeća. Bez slobode se ne može, ali sloboda ne smije gaziti strojnim korakom, dok počasna topovska paljba nikoga neće učiniti većim nego što to sam ikada može biti. Vlast mora dokazati brigu za opću dobrobit, a zakoni moraju jednako vrijediti za sve građane, bez obzira na prošle zasluge. Baš kao ni ljubav, kolektivno uvažavanje, ne može se propisati nikakvim ustavnim ukrasima, tako se ni prošlost ne može okriviti za sve nesporazume s budućnošću. To su one stvari o kojima se uporno šuti, a koje se u borbi za neku drugu Hrvatsku, nipošto ne mogu riješiti samo balkanskim 'dvobojem predvodnika', ili još jednim iznuđivanjem glasova za buduće saborske olakšice. Hrvatska se ponovno osamila vlastitim provincijalnim bespućima, dok je još jednom na zaskoči svijet sa svojim nemilosrdnim izazovima.