Društvo znanja znači barem dvoje: da se društveno funkcioniranje, odlučivanje, razvoj… temelje na znanju odnosno na znanstvenim postavkama te da se sistematski društveno stimulira usvajanje, uvažavanje i razvoj znanja odnosno znanosti. Osvrnemo li se oko sebe, teško da ćemo u Hrvatskoj uočiti išta od spomenutoga
Ovih nas dana novine šokiraju rezultatima istraživanja općeg znanja učenica i učenika, kao i testova kandidata za posao: testirani ne znaju za ljude i događaje suvremenog života, što znači da ne čitaju novine i ne prate vijesti. Riječ je o mladim ljudima koje, u popriličnom broju slučajeva, škola i porodica nisu potakli na praćenje zbivanja u javnosti, no riječ je i o ljudima koji će, odlučujući o osobnim ili pak o poslovnim pitanjima, posredno odlučivati i o suvremenom svijetu, o kojem – pokazuje se – znaju vrlo malo ili ništa.
Među stimulansima i inhibitorima za stjecanje i uporabu znanja odlučujućom smatram društvenu klimu prema znanju i vrijednosni odnos prema znanosti. U autoritarnim i pretežito patrijarhalnim sredinama, kao što je naša, posebno je značajan odnos političke elite prema znanju.
Korupcija i nevladavina prava protivni su svakom znanju
U Hrvatskoj, nažalost, prevladavaju inhibitorni elementi. Ne razaznajem sistematsko poticanje znanja jer ga se, u svakodnevnoj praksi, uvelike nipodaštava. Iskustva hrvatske privatizacije i nagle tajkunizacije te novac kao njima implicirana vrhunska vrijednost, galopirajuća socijalna diferencijacija i stalni rast siromaštva u socijalnoj državi, novoobnovljena autoritarnost vrha vladajuće stranke, bujajuća korupcija i pretežita nevladavina prava... elementarno su protivni svakom znanju, a napose znanosti.
Druga bolna prepreka hrvatskom društvu znanja je obrazovna struktura našeg stanovništva: posve je jasno da se ono ne može temeljiti na 7,5 posto sveučilišno odnosno 11,5 posto visokoobrazovanog stanovništva.
Treća bolna točka je obrazovna politika i praktika, koje otpočinju kadrovskom i internom strukturom resornog ministarstva, institucije koja bi trebala temeljito skrbiti o znanju u svim njegovim aspektima. Ono to ne čini i ne može činiti jer je postavljeno na temelje suprotne znanju, prvenstveno zato što i njime upravlja načelo političke podobnosti umjesto stručne sposobnosti. Tek nekoliko primjera: parlamentarna većina dva je puta vođenje tog resora povjerila osobi bez iskustva u područjima obrazovanja i znanosti i bez ugleda u obrazovnoj, akademskoj i znanstvenoj javnosti, a takav je bio i prvi ešalon ministrovih najbližih suradnica i suradnika.
Reforma osnovnog obrazovanja povjerena teoretičaru kaosa
Tobožnja reforma, a zapravo površinska ušminkavanja osnovnog obrazovanja (HNOS) povjerena je fizičaru teoretičaru kaosa, koji svojim elementarnim nepoznavanjem obrazovnih sustava nije promijenio zastarjelo hrvatsko školstvo već ga je debelo petrificirao. U primjenu bolonjskog procesa uletjeli smo gotovo posve nespremni, a nevoljni smo istražiti rezultate prvog ciklusa novog načina studiranja.
Znanstveno-istraživačka djelatnost u zadnje tri godine stagnira, u nekim aspektima i nazaduje, a upravo je ona sam temelj društva temeljenog na znanju i znanosti.
Ako kvalitetu nekog sustava pokazuju njegovi rezultati, rezultati spomenutih testova (jednako kao i neuvođenje seksualnog odgoja ili pak povremeno isticanje ustaških simbola i rasistički ispadi dijela mladih) ozbiljno zabrinjavaju. Za pokretanje promjena nužno je sagledati stanje stvari. No umjesto da pogleda istini u oči, i Ministarstvo znanosti koristi politiku 'spina' – fabricira opsjenarske izvještaje i samozadovoljna priopćenja o obrazovanju i znanosti u Hrvatskoj.
Skupo plaćamo neznanje podobnih kadrova
Nadam se da ne treba argumentirati da je i zarivanje glave u pijesak suprotno znanju i znanosti i direktno protivno promociji društva znanja.
Upravo suprotno deklaracijama trenutne vlasti smatram, nažalost, da je Hrvatska zemlja neznanja i diletantizma. Hoće li spomenuti – i brojni drugi – događaji i izvještaji pripomoći da stručnost sposobnih prevlada neznanje podobnih i počne nas – realno – približavati društvu znanja, ovisi o zalaganju svih nas da anestezirajuće samozadovoljstvo ne prekrije svijest o vlastitom neznanju i o potrebi za promjenama. U tu svrhu i ovih nekoliko redaka.
Autor ovog teksta je sveučilišni profesor na Odsjeku filozofije na zagrebačkom Filozafskom fakultetu, saborski zastupnik SDP-a i bivši ministar znanosti i obrazovanja od 2002. do 2003. godine, u vladi pokojnog Ivice Račana.
