I dok domaća mladež upravo hvata niskobudžetne letove za destinacije u kojima se nadaju smislenijim i financijski sretnijim životima, nekako ima smisla da se u Hrvatsku doseljavaju stranci koji su doživjeli sve draži kapitalističkih sustava i traže neke dublje, manje numeričke izazove. Nazovimo to, novinarski paušalno, uspostavljanjem kozmičke ravnoteže. Evo, 33-godišnji Shin Ayukawa sletio je u Zagreb prije dvije godine na nagovor hrvatskog prijatelja. Čovjek je tražio izlaz iz financijskog biznisa nakon što je ostvario zacrtani plan gomilanja keša s kojim bi mogao započeti neki drugačiji život: život koji se upravo zbiva na uglu Palmotićeve i Boškovićeve pod parolom 'Destinatio Tokyo'.Riječ je o prvom japanskom dućanu u Hrvata, s probranom dalekoistočnom hranom za ljude koji točno znaju što traže. Svakog klijenta dočeka besplatan čaj i još besplatniji razgovor na temu japanskih namirnica, koji teče dalje – indukcijom – do svake moguće teme pod zvijezdama. No nismo ovdje zbog PR-a. Shin nam govori nešto drugo.

'Još sam uvijek u fazi kada probavljam ovu stvarnost i pokušavam doći do zacrtanog cilja. Mogao sam raditi u Londonu ili Parizu, ali došao sam u Zagreb. Sve u svemu, pozitivno iskustvo, iako je poslovna klima teška', priča mi momak koji će danas-sutra pokušati zakoračiti u naše tržište nekretnina, samo da izgradi malo širu mrežu ljudi kojima vjeruje. I tu nekako dolazimo do prve prepreke za strance u Hrvatskoj: 'Pokretanje bilo kakvog posla u Hrvatskoj ispostavlja se kao vrlo komplicirani proces. Umjesto da sve informacije saznaju na jednom mjestu, ljude se šalje iz ureda u ured, odgovornost se prebacuje, a pravila su često proturječna. Za izdavanje jednog dokumenta treba ti neki drugi, dok za izdavanje tog drugog trebaš ovaj prvi. I zašto sve te informacije nisu dostupne na engleskom jeziku?

Nije samo manjak centralizacije čitavog procesa problem. Problem je i u tome što jednom kada pokreneš biznis, shvatiš da ne znaš kome vjerovati. Ne postoji unisona poslovna etika koje se svi drže po cijenu vlastitih karijera, ako ne i života. Baš kao u Zemlji izlazećeg sunca: 'Japanci si ne mogu priuštiti nikakve gafove i pogreške. Ako ti se dogodi jedna, pa čak i manja greška, gubiš kredibilitet i možeš se pozdraviti s poslom. Okolina je vrlo čvrsta i kompetitivna. Klijentu se serviraju informacije prije nego što i pita za njih. U Hrvatskoj biste trebali biti više orijentirani na kupca i uslugu koju mu pružate.' U tom nepisanom zakonu hrvatskog uspjeha, koji savršeno opisuje krilatica 'snađi se druže', ima i nekoliko dobrih stvari, smatra Japanac. Prvo, za svaki problem uvijek se može pronaći rješenje ili zaobilazni put. Drugo, izostanak uređenih pravila i kodeksa ponašanja znači da možeš relativno lako doći do ljudi iz ključnih krugova, čije posredovanje drastično ubrzava stvari.

U Japanu bi najveći dio hrvatske poslovne prakse pao na ispitu etičke higijene, no Shin se pokušava prilagoditi. Recimo, shvatio je da pokloni otvaraju mnoga vrata i čine jučer nemoguće stvari, danas mogućima: 'Ovdje ne postoji jasan odgovor na problem, no problem se uvijek nekako može riješiti. U Americi ili Japanu ako nešto ne možeš učiniti, ne postoji apsolutno nikakav način da to učiniš. Kod vas se sve svodi na to koliko vremena i energije si spreman investirati u poznavanje ljudi. Tu je negdje ključ hrvatskog poslovnog uspjeha.' Za strance, sve je to totalna lutrija. S nerazvijenim instinktom za Balkan i manjkom poznanstava, uglavnom su na vjetrometini i ovise o igri slučaja: hoće li naletjeti na preskupe zabušante ili supertalentirane ljude, dvije kategorije u koje Shin smješta naše poduzetnike i radnu snagu.

Dalekoistočni mladić poprilično voli zagrebačke veže s malim skrivenim radnjama i dućanima. Nakon Tokya, New Yorka i Šangaja poželio se manjih gradova i mira, baš kao i starih fasada kojima bi, veli, dobro došla obnova. Što ne znači da ga Hrvatska nije usporila i da nije došao do zaključka da nam je produktivnost nepostojeća: 'Nadam se da će ovdašnji ljudi shvatiti jednom u budućnosti da moraju uložiti više strasti u posao. Kao da ne postoji dovoljno snažan motivator za kvalitetniji rad...' Sve to u savršenom je proturječju s likom i djelom tipičnog Hrvata izvan radnog vremena, u kojem se isti ispostavlja kao afektivan, emocionalan i znatiželjan. Ponekad do te mjere da bilo kakva diskusija nema smisla: 'Argumentacija je ovdje često emocionalna, a ne logična. S time ne možeš ništa. Nadalje, nerijetka je i kombinacija neznanja i prevelikog samopouzdanja. Takve ljude izbjegavam.'

Shin je uslijed šaranja po svjetskim destinacijama, razvio evolucijsku sposobnost prilagođavanja. Tako da mu Hrvatska i nije sjela preteško. No ne libi se reći: 'Da sam ovdje donio svoj japanski mentalitet, ne bih preživio. Sve bi me užasno frustriralo. Ovako, u Hrvatskoj sam postao strpljiviji nego ikada prije.' Shin je zadovoljan i većom količinom slobodnog vremena te manjim stresom. Mogao bi, da želi, sutra otići bilo gdje drugdje.

U prvi japanski dućan u Hrvatskoj ulazi podosta domaćih ljudi s upitnikom iznad glave. Što, gdje, kako i ine upitne konstrukcije, podrazumijevaju i to da kao nacija i nismo nešto skloni varijacijama i različitostima. I Shin je skužio da nam je hrana više manje ista i da nam nedostaju restorani s dobrom hranom za malo para. S obzirom na to koliko je stranaca već primijetilo isto, prvi koji suvislo razradi taj koncept, mogao bi se nauživati love i slave.

Purgerskoj ljubavi i zenu unatoč, Japanac, iskreno, ne bi savjetovao nikome od svojih sunarodnjaka da sada investira u Hrvatsku. 'Bili bi razočarani kako stvari tu funkcioniraju', govori i odmah vadi asa iz rukava: 'Zapravo mi je cilj baviti se konzaltingom Japanaca koji bi u budućnosti htjeli doći na hrvatsko tržište.' Posebno ga zanima tržište nekretnina, koje je već sada prenapuhano i ne obećava neki enormni rast u idućih desetak godina, ali je iz japanske perspektive relativno pristupačno. Shin nježno zaključuje da ljudi ovdje moraju shvatiti da dobivaju više nego što bi trebali i da žive relativno ugodno s obzirom na sveukupnu produktivnost društva.

Malo je zemalja koje se time mogu pohvaliti, pa ne bi bilo naodmet da promijenimo udio neznanja nauštrb udjela samopouzdanja i očekivanja. 'Žalopojne' nacije, među kojima prednjačimo, zapravo pate od kolektivne razmaženosti, a razmaženost je simptom jednostavne situacije – kada ti je puno bolje nego što si zaslužio.