Matthew Trojić u dvije godine zagrebačkog staža koje je mahom proveo učeći hrvatski jezik usvojio je par neizbrisivih impresija. Recimo, u Hrvatskoj se ne smije sjediti na hladnim površinama – 'prehladit ćeš se'. Po kućama se uglavnom nose papuče. Pekare i stanovi starijih ljudi mirišu po izbjeljivaču. Užasno je bitna diploma pa makar studirao nešto što te ne zanima nit u 17. varijanti paralelnog svemira. Još važnije je da izgleda kao da znaš sve o svemu – 'ne znam' je vrlo neseksi odgovor. No najcrnje od svega, previše ljudi pati od kompleksa manje vrijednosti. Do te razine da vlastitu zemlju uspoređuju s Trećim svijetom i komentiraju kako bi mu bilo bolje da je išao kopati po majčinoj strani svojeg pedigrea – na Filipine

'Odrastao sam u New Yorku s ocem iz Dubrovnika i majkom s Filipina. Išao sam po hrvatskim crkvama, plesao kolo, i kako volim jezike, nakon višegodišnjeg života u Madridu i Parizu, odlučio sam doći u Zagreb i naučiti hrvatski', kaže hrvatski Filipinac. Dvije godine tečaja hrvatskog za strance Croaticum na Filozofskom fakultetu urodilo je zanimljivom spoznajom – znanje hrvatskog u Bruxellesu vrhunski je kapital, i to ne toliko za Hrvate koji govore engleski koliko za strance koji znaju hrvatski. Briselska administracija preferira prevođenje sa stranog na materinji jezik, tako da će posao interpretatora s hrvatskog na neki drugi jezik puno prije dobiti odgovarajući stranac nego domaći sa znanjem istog jezika.

Baratanje hrvatskim nije jedina europska prednost. To je, Amerikanac najbolje zna, i hrvatska putovnica. Umjesto da se nateže s vizama i dozvolama boravka, Matthew, rijetko ponosni vlasnik te knjižice, sada može bauljati po Starom kontinentu bez ikakvih ograničenja. I tu je negdje ključni uvid – zašto smo toliko iskompleksirani svojim porijeklom: 'Ne razumijem taj vaš kompleks manje vrijednosti. Svi su me redom u Zagrebi ispitivali da što mi je bilo da dolazim u Hrvatsku. Pa kad bih im rekao da sam došao naučiti jezik i dublje upoznati zemlju svoga oca, odgovorili bi mi da kakva korist od učenja hrvatskog. Padale bi usporedbe sa SAD-om, i kako je Hrvatska nerazvijena. Neki su me čak pitali da što nisam otišao na Filipine, jer je Hrvatska zemlja Trećeg svijeta. Ne razumijem te ljude. Pitao bih ih jeste li ikada bili u zemlji Trećeg svijeta da vidite na što to liči.'

Ukratko, mlađahni Hrvati i nisu nešto oduševljeni svojom zemljom, nije čudno, ali očito da je balansirana predodžba kod nas nemoguća. Kako je Matthew to zamijetio, kada su trijezni, malo njih voli Hrvatsku. Kada popiju, pretvaraju se u ultraponosne vlasnike hrvatskog identiteta: 'Ljudi u takvim situacijama postanu ponosni ne na svoju zemlju nego na svoje hrvatstvo.' Što je sasvim drukčije od Hrvatske koja kola New Yorkom: 'Hrvati u New Yorku ne mogu dovoljno istaknuti ljepote svoje domovine. Priča se o ljetnom raju na zemlji, o idealnoj prirodi... I onda dođeš u Zagreb i vidiš dijametralno suprotan stav spram vlastite zemlje.'

Nisu samo hrvatski Ameri pod dijagnozom nerealne percepcije. Momak se nije mogao načuditi kako ekipa u Zagrebu raspolaže potpuno lažnom slikom o New Yorku ili Parizu: 'Sve što znate o NYC-u pokupili ste iz filmova ili serija tipa 'Prijatelji' ili 'Seks i grad'. Mislite da se ondje konstantno ide po restoranima, kavama i neobavezno razgovara. Ne možete ni zamisliti koliko se tamo radi, koliko je stres... Ili Pariz, sve neke predodžbe o multikulturalnosti i modernosti, a zapravo je riječ o gradu koji prije svega smrdi po pišalini, prljav je, skup i krcat turistima.' Matthew nije živio u elitnom kvartu, što je platio na način da su ga po nekoliko puta dnevno šikanirali zbog azijskog izgleda. 'Malo ste opsjednuti Zapadom', zaključuje prilično točno.

A opsjednuti smo i s diplomama. Dok se Francuzi natječu tko će više putovati ili tko je veći rasturač u općoj kulturi, mi se natječemo tko će ubrati papir, pa makar i studirao nešto što ga nikako ne zanima, tipa, bez uvrede, mađarski i fonetiku: 'U Hrvatskoj ta je diploma nevjerojatno važna. Imam 27 godina i čim spomenem da imam završen samo preddiplomski studij, odjednom se promijeni stav. Kod vas diploma kao da je garancija da nisi glup, nema veze što si studirao. Imam par prijatelja u Zagrebu kojima bi bilo neugodno kada bi izašli van, a netko ih pita što studiraju. Pogotovo ljudi s Filozofskog fakulteta, koji su mi dragi i pretenciozni na dobar način. Istovremeno, gledaju na druge svisoka. Svi drugi su seljaci.' U SAD-u poanta je studija u prve tri godine da saznaš što te stvarno zanima. OK, cijena te spoznaje je ta da otplaćuješ studentski kredit barem 10 godina', svjestan je Matthew. Mada i ne zvuči nešto previše s obzirom na profesionalno i psihološko zadovoljstvo.

Hrvatska i nema neki magnetizam kod prve, a kamoli druge generacije emigranata. Momak mi spominje brata i sestru koje od Hrvatske ne zanima ništa osim činjenice da mogu smočiti noge u moru. Ne znaju jezik niti ga žele naučiti. Stvar bi se mogla promijeniti kako Hrvatska postaje nova kul destinacija, mada hrvatski Filipinac nije oduševljen putanjom domaćeg turizma. Svjedočio je turističkoj devastaciji Dubrovnika i pribojava se upakiranog turizma na sve većem broju jadranskih lokacija. 'Čuvajte svoju zemlju', poručuje za kraj.

Ali hej, Matthew, to se oduvijek ovdje i radi. Pljuvačka ima gro antitijela i enzima.