Gdje bi na ovome svijetu hrvatski mogao biti 'faca' među stranim jezicima u lokalnom stanovništvu, a da nije riječ o nekoj prekooceanskoj bazi čeznutljive hrvatske dijaspore? Po odgovor smo otišli u Kalinjingrad, neobičan urbani centar na Baltiku koji, iako je sa svih strana okružen Poljskom i Litvom, pripada Rusiji
Taj polumilijunski grad i okolna Kalinjingradska oblast žive svojom logikom poput odlomljenog komadića Rusije u europskoj podsvijesti. Riječ je, naime, o ruskoj enklavi na Baltičkom moru koja je raspadom Sovjetskog Saveza ostala izvan granica Rusije, pa danas opstoji izolirana, okružena državama koje su nekad bile članice Istočnog bloka, a danas su članice EU-a i NATO pakta
Sravnjen u Drugom svjetskom ratu, a zatim naglo rusificiran, Kalinjingrad se i danas pamti kao njemački Koenigsberg - gradić iz kojega je Immanuel Kant krajem 18. stoljeća stvarao povijest filozofije, a da se cijelog života nije maknuo 'dalje od deset milja od grada'. Danas su ulice negdašnjeg Koenigsberga pune šarenih ćiriličnih natpisa, maršrutki, trolejbusa i uzbibalih ruskih kačketa.
Stefano Vlahović, najuspješniji hrvatski poduzetnik u Rusiji i lokalni počasni konzul Republike Hrvatske, u Kalinjingradskoj oblasti bazira svoj pogon za preradu pileće hrane te odatle svojim proizvodima snabdijeva cijelo rusko i dio drugih postsovjetskih tržišta. Uz svoj veliki biznis, Vlahović već godinama pokušava raditi na kulturnom i akademskom povezivanju Rusije i Hrvatske. Na Sveučilištu Imanuela Kanta još nema lektorata hrvatskog jezika, no kako bi konačno pokrenuo ideju iz hibernacije, Vlahović je odlučio na svoj račun pronaći profesora i u tekućoj godini ponuditi barem tečaj hrvatskoga u prostorijama Sveučilišta. Hrvatsko ministarstvo predložilo je Nikolu Tuteka, Kantovo sveučilište je dalo smještaj i prostore za predavanja, a Vlahović rješava plaću i troškove.
Rezultat je bio zapanjujući. 'Stavili smo oglas na web stranicu Sveučilišta, nadajući se da ćemo privući pokojeg studenta, a onda ih se odjednom prijavilo 60. Toliko ih nema ni na njemačkome, koji je dosad ovdje bio glavni strani jezik', priča Nikola Tutek, 33-godišnji Riječanin kojega je ruski izazov zatekao u Pečuhu, gdje se oženio, radio na postdiplomskom i sve se ozbiljnije bavio književnošću.
Za učenje hrvatskog posebno su zainteresirane - žene
'Ponudu sam prihvatio i došao ovamo sa suprugom. Nemam pojma kako će se stvari razvijati, hoćemo li dogodine krenuti s lektoratom, ali namjeravam ostati u Kalinjingradu barem tri godine. Ovo mi je prilika da se razvijem kao profesor, a i da naučim ruski jezik', objašnjava Nikola. Radi s mnogo entuzijazma, kopira knjige (što je sve teže s obzirom na broj interesenata) te i dalje čeka na pomoć Ministarstva obrazovanja koje je obećalo poslati udžbenike.
Većina polaznika su djevojke; ima nekoliko razreda, a svi su početnici. Kao što to obično biva sa Slavenima, zasigurno ih je ugodno gledati kako brzo napreduju u jeziku koji im je, kako kaže Tutek, 'egzotičan i blizak u isto vrijeme'. Profesor je stekao dojam da je Hrvatska za njih poput otoka iz mašte s palmama i pješčanom plažom, premda postoje i informacije iz prve ruke, jer svake godine značajan broj turista iz Kalinjingradske oblasti posjeti Jadransku obalu.
Zaposlen preko mjere svih očekivanja, Nikola radi i s jednim razredom iz Vlahovićeve tvrtke Produkti Pitania – također mahom ženama koje su poželjele učiti jezik što se svako malo provlači kroz hodnike i prostorije njihove radne sredine.
Interes postoji i u Moskvi
Profesor za to vrijeme s guštom istražuje tajne Kalinjingrada, i to s kartom iz 30-ih godina pod miškom. 'Zanimljivo, može se koristiti jer unatoč strašnim bombardiranjima nisu mijenjali raspored ulica, pa mi ova karta omogućava potragu za predsovjetskim tragovima Koenigsberga', objašnjava Tutek, i tek tek treba vidjeti kakva će otkrića, uvide, a vjerojatno i nadahnuća za književni rad, iskopati u slobodno vrijeme.
U cijeloj priči o popularnosti jednog malog i globalno neutjecajnog jezika nazire se širi trend koji je vidljiv i u Moskvi: mladi ljudi, često pripadnici tzv. inteligencije, razvijaju interes prema kulturama južnoslavenskih naroda – od trubačke glazbe i filmova Emira Kusturice, do dubljih razina i naposlijetku jezika. To iz niza razloga još nije posebno izraženo na akademskoj razini, ali u Moskvi, recimo, postoji škola za balkanske i srednjoeuropske jezike (uključujući bugarski i češki), a srpski i hrvatski su među najtraženijima. Veze su, zapravo, vrlo snažne, mnogo snažnije i dublje od političko-ideoloških manipulacija koje su zatrle očitu svijest o kulturnoj povezanosti slavenskih naroda.
