'Oprostite! Žao mi je što sam loše odgojio kćer', ispričavao se javnosti Cho Yang Ho, šef glavnog južnokorejskog zračnog prijevoznika Korean Air na presici posebno sazvanoj prošloga tjedna zbog ponašanja kćeri Cho Hyun Ah, koja je zbog krivo serviranih grickalica izbacila iz zrakoplova jednog člana posade.

Prije nekoliko dana, njegova kći, i sama visokopozicionirana menadžerica u toj obiteljskoj tvrtci, na redovnoj je liniji New York – Seoul sjela u biznis klasu, gdje joj je stjuardesa servirala grickalice. Ali ne u zdjelici kako treba, nego u običnoj plastičnoj vrećici, što je gospođicu Cho Hyun Ah toliko razbjesnilo, da je pozvala na odgovornost glavnog stjuarda i izbacila ga iz zrakoplova koji je već počeo napuštati terminal zračne luke JFK, zbog čega se u polijetanju kasnilo dvadeset minuta.

'Njezino je ponašanje bilo glupo', izjavio je otac na spomenutoj presici koju je izravno prenosila televizija. Incident je završio na naslovnicama južnokorejskih dnevnika i stranicama europskog tiska, oporbena stranka je odmah prozvala tatu Cho Yang Hoa zbog narušavanja ugleda nacionalnog avioprijevoznika, a ministarstvo prometa naredilo istragu zbog moguće povrede sigurnosti u prometu. Bahata Cho Hyun Ah pognute se glave pred TV kamerama prošloga petka skrušeno ispričala osoblju Korean Aira i, na tatin zahtjev, dala ostavku na sve funkcije u tvrtki.

Čitajući o reakcijama šefa tog privatiziranog prijevoznika sa 133 destinacije i vrijednog 22,6 milijardi dolara, ne možete se ne upitati kako bi i bi li reagirao neki naš tajkun na nedolično ponašanje svoje kćeri ili sina. Bi li se kći ili sin skrušeno ispričali tatinim zaposlenicima? I bi li takvo što ili još nešto mnogo ozbiljnije kao što je izazivanje prometne nesreće divljačkom vožnjom sa smrtnim posljedicama ili postavljanje eksplozivnih naprava na glavnom trgu glavnoga grada uopće utjecalo na ugled i poslovanje njegove tvrtke?

'Ne sudi se sinu nego meni jer imam', glasila je, umjesto isprike, reakcija Josipa Leke, bogatog ličkog poduzetnika, uvoznika začina i uzgajivača pastrva, na suđenje sinu Marku koji je 2007. svojim Grand Cherokeejem vlastitom krivnjom usmrtio 29-godišnju Jasminu Čelicu na pješačkom prijelazu križanja zagrebačke Šulekove i Zvonimirove ulice. Sin je dobio simboličnih godinu dana uvjetno s rokom kušnje od tri godine, ali ta činjenica očito nije utjecala na tatin posao, jer je tijekom sinova suđenja uredno ugošćivao zagrebačkog gradonačelnika i predsjednika Mesića s diplomatskim korom, budući da se ovi zbog toga nisu libili posjećivati njegove ribnjake.

Ispričao se javnosti nije ni otac tada 22-godišnjeg Velikogoričanina Hrvoja Žužića, koji je iste 2007. u divljoj jurnjavi BMW-om 745 pokosio 19-godišnju Ružicu Pavić. Općenito, naš će bogati tata, umjesto kazne, radije poslati sina na školovanje u inozemstvo, da dijete ne pati zbog osude javnosti.

Potrebu za isprikom nisu imali ni očevi petorice bombaša iz Vodica koji su na zagrebačkom Jelačić placu iz puke obijesti aktivirali eksplozivnu napravu prilikom čega srećom nitko nije stradao. Umjesto toga, tate zlatne mladeži iskrcali su vjerojatno priličan novac za skupe odvjetnike pa je pala nagodba: umjesto zatvorske, ishodili su im kaznu guljenja krumpira i nadoknadu materijalne štete. Eto, što ćete, 30-godišnja djeca se malo zaigrala, a tate su tu da ih izvuku iz gliba. Znate kako kaže njemačka poslovica: 'Kada bi svatko dobro odgojio svoje dijete, ne bi nam trebali zatvori.' U nas zatvor očito ne treba ni za one druge.

Ispričala se javnosti nije ni Marija Šola, zbog tri sina, Sandija, Petra i Tomislava upetljanih u aferu Mamma mia oko izvlačenja novca iz Karlovačke banke. Naravno da nije, kada je i sama prvooptužena za udruživanje sa sinovima zbog izvlačenja skoro 100 milijuna kuna.

Zbog povike na zaposlenika zbog obične šake krivo serviranih indijskih oraščića, Cho Hyun Ah će tako izvući deblju kaznu od nekog našeg Marka Leke. Riječ je očito o različitom poimanju odgoja i odgovornosti, a kada se to spominje, uvijek mi na pamet padne jedan njujorški primjer. Prije dosta godina, kada je moj suprug bio dopisnik iz UN-a i SAD-a tada ugledne hrvatske novinsko-izdavačke kuće, stanovali smo u zgradi koju je vlasnica, simpatična ali odrješita Židovka, zaljubljena u unuka kao sve bake, nazvala po njemu 'Allen House'. Mladi Allen jednoga je dana trebao preuzeti upravljanje zgradom, ali baka ga je za početak zaposlila kao običnog portira. Neka dijete nauči posao od dna. No nakon nekog vremena Allena nismo više viđali na vratima. Rekoše nam da ga je baka privremeno otpustila za kaznu jer je jeo sendvič u radno vrijeme, a ne za vrijeme pauze. Neka se dijete nauči poštovanju discipline, rekla je baka, bez obzira što je bila zaljubljena u unuka kao sve bake svijeta.

U južnokorejskom i američkom slučaju nisu trebale ni tužbe, ni odvjetnici; roditelji i bake sami su korigirali unuke i djecu. Oni dokazuju da sve ipak počinje od kućnog odgoja i škole, a kada dođemo do toga, naši se ogorčeni nastavnici tuže da im učenici na satu rokću, laju, piju, psuju, drijemaju, pljuju i drže slušalice na ušima s glasnom glazbom, a ne mogu ih kazniti. Ali umjesto da surađuju s nastavnicima, naši roditelji im nerijetko prijete i ucjenjuju. 'Iako ništa nije znao, morala sam dati peticu jednom učeniku, jer mi je prijetio njegov otac', kaže jedna nastavnica i nije jedina.

U Južnoj Koreji pak, poznatoj po najboljem, ali i najtvrđem školskom sustavu na svijetu, učenici se moraju krvavo boriti da prežive obrazovni mazohizam, kako neki nazivaju sustav u kojemu se uči po dvadeset sati dnevno i gdje se u društvenu i gospodarsku elitu s golemom konkurencijom ulazi jedino s diplomama najprestižnijih domaćih i svjetskih sveučilišta i gdje nema samoukih tajkuna. Da bi preživjeli, moraju biti savršeno disciplinirani, savršena disciplina donosi odgovornost, a najmanji iskorak i eksces povlači goleme posljedice. U azijatskom mentalnom sklopu neoprostivo je da netko zbog gubitka živaca uzrokuje 20 minuta kašnjenja nekog zrakoplova (u našem poimanju točnosti nevrijednih spomena), dok s druge strane postupak Cho Hyun Ah nije samo reakcija razmažene kćeri bogatoga oca, nego i rezultat fanatičnog učenja da nitko, baš nitko ne smije zanemariti svoju dužnost, mada bila riječ o kršenju najbanalnijeg pravila kompanije.

Upravo takav mentalitet i eksplozija učenja u Južnoj Koreji posljednjih pola stoljeća dovela je do priče o azijskom tigru, čiji se BDP nakon Korejskog rata, od 1962. do danas, povećao za 40.000 posto pretvorivši zaostalu agrarnu zemlju u automobilsku i elektronsku silu i na ljestvici MMF-a trinaestu najuspješniju ekonomiju svijeta. Mi smo na 82. mjestu.

Američki učenici pak i njihove škole u kojima se svako malo dogodi kakav strašan masakr, ne mogu nikome biti uzor, ali oni koji, poput Allena, doista žele stići do vrha, moraju poštovati stroga pravila gdje nema mjesta za popustljive tajkunske očeve i bake. Očevi neće popustiti samo zato što znaju da će time djeci učiniti medvjeđu uslugu, nego stoga što će zbog grijeha djece i njih same kazniti osjetljivo tržište i društvo.