Više nema dilema oko toga da se i hrvatsko društvo nalazi u gospodarskoj krizi. Prema približnim procjenama, u prva četiri mjeseca ove godine bez posla je ostalo oko 20.000 građana, Zagrebačka burza gotovo je krahirala, trgovanje nekretninama je izrazito smanjeno (za oko 70 posto), a to su samo najznačajniji indikatori te krize.

Međutim, činjenica da je Hrvatska, zahvaljujući prije svega vidovitoj i pametnoj monetarnoj politici guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) Željka Rohatinskog, izbjegla velike poremećaje bankarskog sektora, kao da našim političarima stvara iluziju o tome da će našu zemlju gotovo mimoići ekonomska kriza. Čini se da naši političari smatraju da se ništa neobično ne događa oko njih te da se oni i nadalje mogu ponašati i djelovati kao do sada.

Ono što mene osobno iznenađuje jest upravo to nepromijenjeno ponašanje naših političara. Stječe se dojam da oni misle da uopće nisu (su)odgovorni za ono što se danas događa kod nas i zato su skloni za sve negativne procese optužiti opću svjetsku gospodarsku krizu. Međutim, to naprosto nije istina. Na nizu konkretnih primjera moglo bi se dokazati da smo odgovornijom i pametnijom politikom naših političara mogli daleko spremniji dočekati nadošlu krizu. Primjerice, suludo je bilo upadati u toliko 'dužničko ropstvo' (ukupni strani dug upravo je premašio 40 milijardi eura). U svjetlu tolikoga duga, s onu stranu pameti bilo je preuzimati (prije tri godine) organizaciju Svjetskog rukometnog prvenstva u trenutku kada smo imali samo jednu odgovarajuću sportsku dvoranu, a trebalo je izgraditi pet (?!!) novih dvorana, čija cijena je bila oko 1,8 milijardi kuna.

Isto tako, bilo je politički neodgovorno zakonski dopustiti mogućnost da čak oko 15.000 građana, 14 godina nakon završetka Domovinskog rata, ostvari pravo na neki oblik mirovine zbog narušenog zdravlja. Koliko su bili čvrsti argumenti za dodjelu tih mirovina svjedoči prošlogodišnje otkriće dviju skupina liječnika, medicinskih sestara i zainteresiranih građana (jedna je otkrivena u Splitu, a druga u Osijeku), koji su osumnjičeni za falsificiranje liječničkih nalaza na osnovu kojih su odobravane mirovine. U prilog tome ide i podatak da je oko 11.000 od ukupno odobrenih 15.000 mirovina odobreno na osnovu dijagnoze o PTSP-u (posttraumatskom stresnom poremećaju). No možda je najvažniji podatak da će odobrene mirovine godišnje opterećivati mirovinski fond za oko 700 milijuna kuna

Primjer dobro poznatog, a u ovim prilikama doista neprimjerenog, političkog ponašanja naših političara u tijeku predizborne kampanje, jest praksa otvaranja radova na različitim infrastrukturnim objektima. S obzirom na to da se nalazimo pred lokalnim izborima, moglo bi se očekivati da će biti riječ o objektima i projektima lokalnog značenja (poneka lokalna prometnica, vodovod ili kanalizacija za neko mjesto). Međutim, u zadnjih petnaestak dana predsjednik Vlade Ivo Sanader je označio početak radova na nekoliko cestovnih pravaca od nacionalnog značenja. Tom prilikom su potpisani ugovori s izvođačima radova na tim objektima. Suma novca koja će biti potrebna za njihovu realizaciju iznosi oko 8 milijardi kuna, a vrijeme trajanja izgradnje je oko 3 godine. Riječ je o izgradnji autoceste Bjelovar – Križevci – Koprivnica, nastavku izgradnje autoceste Zagreb – Sisak te nastavku autoceste prema Dubrovniku (dionica Doli – Osojnik /Dubrovnik/ u dužini od 29,5 km).

Ukoliko nije riječ o izmišljenoj scenografiji za potrebe lokalnih izbora, postavlja se pitanje iz kojih to financijskih izvora će biti moguće graditi te autoceste. Sanaderova teza da će se ovim javnim investicijama ublažiti negativne posljedice gospodarske krize bila bi prihvatljiva kada bi se potreban novac pribavio iz vlastite novostvorene vrijednosti. Međutim, ta mogućnost je nerealna, jer preliminarni podaci o ekonomskoj aktivnosti hrvatskog gospodarstva u prva tri mjeseca ove godine pokazuju pad od najmanje tri posto, uz realnu opasnost da taj pad u drugom tromjesečju bude i veći. To znači da Vlada i dalje računa s mogućnošću inozemnog zaduživanja, što bi bio nonsens. Čak i kada bi bilo moguće dobiti te kredite (vjerojatno uz daleko višu kamatu nego što je to bilo ranije), postavlja se pitanje o odgovornosti i ozbiljnosti Vlade koja bi se na to odlučila u trenutku kada je vanjski dug dostigao 40 milijardi eura.

Da se naši političari, i bez obzira na krizu, ponašaju prilično neodgovorno i na način na koji su navikli, pokazuje i to da se nije povela ozbiljnija rasprava o korisnosti daljnjih ulaganja u izgradnju cestovne infrastrukture. Treba priznati da dobra cestovna povezanost ima određenog utjecaja na gospodarski razvoj krajeva kroz koje prolaze nove autoceste, ali se mora priznati i to da dinamika njihova korištenja nije tolika da bi se u kratkom vremenu povratila uložena sredstva utrošena u njihovu izgradnju. Problem je time veći ako se grade posuđenim novcem.

U nekoliko navrata su strani ekonomski stručnjaci, koji prate gospodarski razvoj kod nas, upozoravali na to da prevelika ulaganja u izgradnju cestovne infrastrukture u zadnjih desetak godina nisu bila najbolja strategija razvoja. Prema njihovu mišljenju, dio tog novca trebalo je uložiti u izgradnju novih industrijskih pogona u tzv. novim industrijama (automobilska, informatička) koji bi bili orijentirani na izvoz. Time bi se ojačao industrijski sektor našeg gospodarstva i istovremeno poboljšao odnos između uvoza i izvoza roba i usluga.

Zar ekonomska kriza nije vrijeme za takve rasprave?!! Umjesto toga, aktualna vlast nastavak takve strategije gospodarskog razvoja opravdava nacionalnim ponosom i nacionalnim dostojanstvom. Veliko je pitanje koliko je to mudro. Iduće će godine ponuditi odgovor na to pitanje.