Nakon što je Sjeverna Koreja prošlog tjedna objavila kako je uspješno postavila u orbitu satelit za nadgledanje Zemlje raketom dugog dometa, unatoč sankcijama Ujedinjenih naroda koje joj zabranjuju upotrebu balističke raketne tehnologije, taj je potez diktature iz Pjongjanga izazvao negodovanje mnogih država koje na taj čin gledaju kao na test rakete dugog dometa. Kakvi su sjevernokorejski nuklearni apetiti i ambicije i kakvi bi mogli biti idući koraci 'najdražeg vođe' Kim Jong Una, u razgovoru za tportal pojasnio je prof.dr.sc Zvonko Orehovec, umirovljeni brigadir, autor i koautor preko 80 znanstvenih i stručnih radova, više godina predavač i prezentator na međunarodnim skupovima, među kojima su i oni u organizaciji NATO-a, te profesor na Visokoj školi za sigurnost u Zagrebu, Veleučilištu Velika Gorica te Kemijsko-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
Sjevernokorejske vlasti tvrde da su proteklih dana testirali hidrogensku bombu. Kako ocjenjujete termonuklearne kapacitete Pjongjanga?
S velikom sigurnošću se može potvrditi da, ako je i izvršena aktivacija drugog stupnja nuklearne bombe, onda je reakcija fuzije bila na vrlo niskom stupnju iskoristivosti. Jednostavnim rječnikom, aktivirali su fisijsko-fuzijsku bombu na razini eksplozije mineralnog gnojiva u usporedbi s trinitrotoluolom. Sjeverna Koreja je imala ozbiljnih problema već pri proizvodnji obične jednostupanjske fisijske nuklearne bombe jer su stručnjaci na temelju dostupnih podataka, poput satelitskog izviđanja mjesta nuklearnih proba i mjerenja emisije zračenja, zaključili da je iskoristivost fisijskog materijala daleko ispod 50 posto, dok i ne tako moderno nuklearno oružje nuklearnih sila ima iskoristivost preko 70 posto. Tako slaba iskoristivost fisijsko materijala prilikom eksplozije (postotak jezgara koje se cijepaju pri lančanoj fisiji) dovodi u ozbiljnu sumnju da je moguće stvoriti preduvjete za uspješnu reakciju fuzije.
Što je preciznije hidrogenska bomba i kolika je njezina razorna moć?
Hidrogenska bomba je u stvari dvostupanjska nuklearna bomba pri kojoj prvi, fisijski stupanj služi kao 'upaljač', odnosno osiguravatelj fizičkih preduvjeta (107 0C i otprilike isto toliko bara tlaka) da jezgre atoma deuterija i tricija savladaju odbojne kulonove sile i spoje se nuklearnim silama u jezgro helija prilikom reakcije fuzije i pri tome oslobode oko 250 MeV-a na račun nastalog defekta mase. Već iz prethodne rečenice i sam čitatelj može shvati da se radi o vrlo složenom, kompliciranom procesu na temelju tzv. Ulam-Teller konstrukcije u kojoj se koristi x-zračenje nastalo prigodom eksplozije prvog, fisijskog stupnja da komprimira drugi, fuzijski koji se onda pali fisijskim detonatorom smještenim najčešće u obliku šipke u njegovoj unutrašnjosti. Cijeli sustav mora biti vrlo precizno izrađen kako bi djelotvorno slijedio procese koji se odvijaju u iznimno kratkim vremenskim intervalima koji se mjere mikrosekundama i nanosekundama. Za taj sustav dodatno je potrebno stvoriti još niz kompliciranijih preduvjeta kao što su čistoća fisionog materijala (235U ili 239Pu) koja ne smije nikako biti ispod 93 posto, čistoća deuterija i tricija kao fuzionih materijala; geometrija konstrukcije; nano tehnologija u proizvodnji eksploziva za postizanje implozije i mnogo toga drugoga.
Na koji način se mjeri jačina eksplozije hidrogenske bombe, odnosno na koji način stručnjaci mogu potvrditi da je doista testirana hidrogenska bomba?
Snaga nuklearnog oružja mjeri se u ekvivalentu s eksplozijom TNT-a. Tako se kaže da je snaga nuklearne bombe od, na primjer, 10 kT u stvari jednaka snazi eksplozije 10 000 tona TNT-a. No taj je sustav mjerenja snage nuklearnog oružja donesen davno prije konstrukcije suvremenog nuklearnog oružja koje se razlikuje od prvih generacija u nekoliko elemenata, neusporedivo veće čistoće fisionih radio nuklida (235U ili 239Pu) koja se sada kreće od 95 do 97 posto, neusporedivo naprednijom tehnologijom izrade konstrukcijskih elemenata i postizanjem gotovo idealnih fizičkih pretpostavki, neusporedivo naprednijim sustavima upaljača te razvojem novih eksploziva nano-tehnologijama s gotovo matematički idealnom geometrijom implozije.
Iz navedenih razloga danas sve nuklearno oružje male i vrlo male snage, već od 10 kT pa naniže, sve do 0,025 kT ima neusporedivo manje udarno i toplinsko djelovanje spram prvih nuklearnih bombi, a dvostupanjsko fisijsko-fuzijsko oružje vrlo male snage ima rušilačko i zapaljivo djelovanje i polumjeru manjem od 300 metara, dok se doze zračenja od LD50 kreću i do 1700 metara na otvorenom i to u osnovi 70 posto zračenja čine neutroni na udaljenosti od 700 do 800 metara od nulte točke. Takvo oružje zovemo još i neutronsko oružje, a njegov ekvivalent djelovanja više ne odgovara TNT-u jer rušenja gotovo da i nema.
Dakle, je li izvršena eksplozija hidrogenske bombe može se utvrditi snagom same eksplozije, jer samo hidrogenske, tj. dvostupanjske i trostupanjske bombe imaju snagu preko megatone te količinom i vrstom zračenja, a što je problem u slučaju podzemne eksplozije. U tom se slučaju mjerenja vrše indirektno mjerenjem nastalih plinovitih tvari i nuklearno-kemijskim reakcijama u atmosferi
Imaju li vlasti u Pjongjangu kapacitete da u proizvodnji nuklearnog oružja prijeđu iz fisije u fazu fuzije?
Ako se pod kapacitetima smatra tehnološka razvijenost i tehnološke pretpostavke o kojima sam govorio ranije, onda se može sa sigurnošću reći da su male šanse da imaju kapacitete. Da, oni najvjerojatnije mogu proizvesti dovoljnu količinu deuterija i tricija i da, oni zasigurno mogu proizvesti prvostupanjsku eksploziju kao upaljač za fuzijsku reakciju, no zasigurno vrlo primitivnu i s vrlo slabom iskoristivošću drugog, fuzijskog stupnja.
Što posljednji pokusi otkrivaju o stanju sjevernokorejskog nuklearnog programa? Je li Pjongjang još uvijek daleko od razvijanja nuklearnog oružja koje može doseći Sjedinjene Države?
Sam razvoj nuklearnog oružja nema nikakve veze s paralelnim razvojem sustava za transport nuklearnog oruža, u ovom slučaju raketnog sustava. Njihovi se raketni sustavi temelje na doniranim ruskim i kineskim balističkim raketama kratkog i srednjeg dometa koje su pokušali kopirati i poboljšati u smislu povećavanja dometa. Koliko su uspjeli, govori podatak o neuspjelom lansiranju rakete prošle godine koja je trebala doseći visinu orbite. Da su kojim slučajem uspjeli u razvoju vlastitih balističkih raketa velikog dometa, već bi zasigurno bilo reakcije članica NATO-a, Južne Koreje i Japana, ali i nekih drugih država kao što su Kina i Rusija jer bi sumnja odmah pala na njih.
Koji je primarni cilj Sjeverne Koreje u izradi hidrogenske bombe?
Već samom činjenicom da su razvili i da posjeduju najmanje jednu nuklearnu bombu, prijetnja su svim državama u dometu raketa kojima raspolažu i tako se te države i ponašaju prema Sjevernoj Koreji bez obzira na to koliko ih u realnosti imaju. Ovdje se radi o hranjenju informacijama građana Sjeverne Koreje o veličini njihove države i njihovog Vođe. Dati informaciju da su napravili i sedmu i osmu nuklearnu bombu, a smatra se da ih imaju šest, to nije neka novost za građane Sjeverne Koreje, ali javiti informaciju da spadaju u sam svjetski vrh država koje imaju tehnologiju za proizvodnju termonuklearnog oružja, to je već novost.
Zašto je službeni Pjongjang ustrajan u tvrdnji da je uspješno testirao hidrogensku bombu, iako stručnjaci tvrde da je njezina moć mnogo slabija od sjevernokorejskih tvrdnji?
Iz već spomenutih razloga, za potrebe domaće politike.
Pojedini stručnjaci upozoravaju na mogućnost da se Sjeverna Koreja posluži nuklearnom eksplozijom na velikoj visini kojom bi se oslobodio tzv. elektromagnetski puls čija je svrha uništenje svih elektroničkih uređaja u toj zemlji. Ima li takva mogućnost čvrsto uporište?
Elektromagnetski impuls je pojava koja se javlja kod zračnih eksplozija izvedenih na visinama ispod četiri kilometara ili iznad 30 kilometara u obliku vrlo snažnih struja i elektromagnetskih polja u ioniziranom zraku. Do toga dolazi zbog asimetrične apsorpcije gama zraka iz početnog zračenja u zraku koji se vrlo intenzivno ionizira, no nejednako u raznim smjerovima, što uzrokuje spomenute pojave. Za nuklearne eksplozije izvedene na manjim visinama ti su učinci vrlo snažni ali ne dosežu daleko, za bombu snage 1 megatona do osam kilometara, gdje je još i udarno i toplinsko djelovanje vrlo intenzivno. Kad visina na kojoj je eksplozija obavljena prijeđe četiri kilometara, zrak prilično ravnomjerno apsorbira gama zračenje, pa se ne javlja važniji elektromagnetski impuls, sve dok ta visina ne dostigne 30 kilometara. Tada dolazi do iznimno snažnog impulsa koji doseže udaljenosti i do 2500 kilometara od središta eksplozije.
Ta pojava nije opasna za ljude, ali će svi električni uređaji i instalacije pretrpjeti teška oštećenja ako nisu posebno zaštićeni, a to je samo određen broj vojnih uređaja. Goleme struje bit će inducirane u žicama, antenama, metalnim konstrukcijama zgrada. Suvremene mikroelektroničke poluvodičke komponente su posebno osjetljive na te pojave i bile bi potpuno uništene. Može se očekivati da bi samo jedna vrlo snažna eksplozija na velikoj visini iznad industrijaliziranog područja izazvala masovni prekid napajanja strujom na neodređeno vrijeme, jer u tom slučaju cijela električna mreža postaje golema antena u koju se induciraju naponi daleko veći od onih za koje je predviđena. Uz to, praktički sva poluvodička oprema na cijelom području bila bi uništena.
Uz te pojave, zbog elektromagnetskog impulsa došlo bi i do blokade radara i radioveza stotinama ili tisućama kilometara daleko tijekom razdoblja od nekoliko minuta do nekoliko sati. Dakle da, mogu to učiniti, no zašto i s kojim ciljem? Valjda će samo režimu Sjeverne Koreje to biti poznato i jasno.
Kako međunarodna tijela i vodeće svjetske sile mogu ograničiti sjevernokorejske nuklearne apetite?
Prijetnja Sjevernoj Koreji uistinu može rezultirati upotrebom nuklearnog oružja, prije svega na teritorij Južne Koreje. Ako i dođe do obaranja projektila nad teritorijem Sjeverne Koreje, posljedice radiološke kontaminacije na širem azijskom području bile bi vrlo opasne upravo s obzirom na to da je njihovo nuklearno oružje gotovo pa na razini prljave bombe. Iz navedenih razloga preostaje jedino diplomacija, embargo i to posebno na robu vojne i dvojne namjene i visoko tehnološku robu te vjerovati da će informacije probijati informativnu blokadu i polako osvješćivati narod Sjeverne Koreje. Treći i najopasniji način je vojna intervencija s preventivnim nuklearnim udarima po njihovim nuklearnim kapacitetima. Ni u kom slučaju se ne smije zanemariti navedeni način jer u slučaju da se utvrdi kako je sjevernokorejski raketni program u stanju nositi nuklearnu bojevu glavu do SAD-a, slijedit će preventivni udari.
Koji bi mogao biti sljedeći sjevernokorejski korak u ispitivanjima nuklearnog oružja?
Najvjerojatnije daljnji napori na izradi,a potom i na još jednoj demonstraciji termonuklearne fuzijske eksplozije da dokažu, prije svega svom narodu ako procure informacije 'izvana' kako SAD tvrdi da režim Sjeverne Koreje laže, da su uistinu u stanju napraviti fuzijsko nuklearno oružje.
