Gledam slike Perma, ekspresno moderniziranog ruskog grada nadomak Urala. Sve puno stambenih blokova u novozagrebačkoj modi. Zamišljam kako je tamo biti zubarski asistent... Vjerojatno sivo i monotono do te mjere da perspektiva ljeta u Splitu budi lude nade u besane noći po klubovima, kockarnicama i sav onaj elitni gangsterski turizam Rusima neobično drag. Tako je nekako budno sanjala Veronika Martinova, kasnije Amižić, pri pomisli na ljetni provod u Hrvatskoj 2007. godine. Bila je već u Grčkoj, bila u Turskoj, izlizala štikle, ispila koktele i Split joj se činio još jednim poglavljem u nizu ljetnih raspašoja. Tim više što ju je tamo pozvala kuma udana u Splitu, vlasnica noćnog kluba.

'Split? Nije mi ostavio neki dojam. Što ja znam... Puno iscrtanih zgrada. Puno starih zgrada. Meni više pašu nove stvari, življe stvari. Bili su mi bitni klubovi i provod, a Split je nudio vrlo malo u tom smislu', istresa mi Veronika prve dojmove grada koji joj je u rekordnom roku promijenio život. Razočarala ju je turistička ponuda, ali su je fascinirali lokalni momci. Visoki, crni, karakterni, temperamentni, skroz drugačiji od mlakih ženskastih Rusa, ostavili su plavu dvadesetšestogodišnjakinju bez daha, a ubrzo i s vjenčanim prstenom. Naime, Veronika se nije vraćala puna tri mjeseca, a kada se konačno pojavila na kućnom pragu u 5000 km udaljenom Permu, objasnila je roditeljima da ima drugo prezime i da je došla uzeti nekoliko dokumenata nužnih za dobivanje dozvole boravka u Hrvatskoj.

'Nisam se htjela vraćati prije vjenčanja jer me majka nikada ne bi pustila nazad. Kada sam je nazvala i rekla da se udajem, ostala je u šoku. I dan danas me čeka da se vratim', priča mi Veronika koja je u braku izdržala dvije i pol godine, dobila dijete i zadnje tri godine živi u Šibeniku. Što je pošlo po zlu? Kulturološke razlike? Nepoznavanje jezika? Preniske pete? Ili, možda, činjenica da dalmatinske majke odgajaju svoje muškiće poput malih cezara koji ne moraju ništa raditi, koji će naslijediti kuću i koji su pod 24-satnim servisom na potezu veš-mašina – frižider?

'Majke žele najbolje za svoje sinove i to je u redu. No ja sam strankinja, k tome i Ruskinja, a i sam znaš kakve su ovdje priče o Ruskinjama. Tipa da smo došle sumnjivo zarađivati, da smo došle iz koristi, zbog dobivanja državljanstva... Ovdje majke odmah odgajaju sina da bude gazda u kući. Dresiraju ga kao psića. Žena mu na kraju ne znači ništa u životu. Ona je tu da te nahrani, opere, da te servira', veli mi mlada Ruskinja kojoj su se splitska adrenalinska očekivanja pretvorila u dvogodišnje sjedenje po kući, napetosti sa svekrvom, muževu ljubomoru i isključivo gledanje ruske televizije. Visoki, crni i temperamentni muškarci su možda sjajan materijal za klupsko loženje, no u svakodnevici se pretvaraju u noćnu moru: 'Ne mogu vjerovati kako su muški ovdje ljubomorni. Pa stalna pitanja gdje si bila, s kim si bila, zašto si se onom nasmiješila... Imaju se stalnu potrebu dokazivati, bahatiti, udarati po stolu. Krv je vruća. Priznajem, tri mjeseca je bilo puno premalo za upoznavanje i brak. Sada mi je jasno zašto ima tako puno samaca ovdje.'

Gomila stava iza kojeg nema ničega, Veronikina je dijagnoza tipičnog Dalmatinca. Činjenica da se uselila mužu u kuću bila je samo dodatni balast, jer je u suprotnosti sa načinom na koji je odgojena. U Rusiji, kaže mi, situacija je upravo obrnuta. Obično se kćeri odgajaju tako da osjećaju dužnost spram roditelja i očekuje se da se brinu za njih u starim danima. Muž će se puno prije useliti kod žene, nego obrnuto.

Bez obzira na to što se naivno strmoglavila u Hrvatsku, Ruskinja danas vjeruje u sebe više nego ikad prije. Unatoč razvodu, nedostatku novca i administraciji koja joj puše za vratom, u Šibeniku je pronašla posao, iznajmila si stan i kupila auto. 'Snaći ću se gdje god da me staviš', kaže mi, ali više ni izdaleka nije ona vesela i razigrana osoba kakva je bila u Rusiji. 'Lijepo je ovdje, imam pogled na more, volim mediteransku hranu, ali naučila sam držati distancu prema ljudima. Možeš mi prići na jedan metar, ne dalje. Previše je ovdje priča i tračeva. Ljudi su opsjednuti tuđim životima. Svekrva mi je neprestano pričala koga bi vidjela, gdje, što je radio... Mislim, možeš me pitati kako sam, ali ne se petljati u moj život', reći će Veronika koja se sada bavi knjigovodstvom i slobodno vrijeme provodi u svom 'ženskom kolektivu' – krugu prijatelja, mahom obiteljskih ljudi.

Ne zanimaju je više izlasci, ne zanimaju je muškarci i odaje dojam da nema problema sa svojom emancipiranom samoćom u kojoj joj društvo pravi četverogodišnji sin. Ne žali se samo na suprotni spol: 'Žene se ovdje baš drže za sebe. Teško je postati nekome prijatelj, sve su već nekakvi formirani kružoci i potrebno je jako puno da bi se steklo povjerenje. Sve zbog mentaliteta u kojem je normalno da sve što se kaže u privatnosti, bude preneseno dalje u blago izmijenjenom obliku. Na kraju se priča pretvori u nešto sasvim deseto.'

Ruskinja je svjesna da govori o simptomima bilo kojeg manjeg grada i bez pardona mi objašnjava razliku Splita i Šibenika Prvi je veće, a drugi manje selo. Jasno, što manji grad, to više klanova i podjela. Hrpa ljudi na malom prostoru izmislit će načine da stvori razmak među sobom, objašnjavam si neobičan fenomen sporova, svađa, nepričanja, izbjegavanja, podmetanja i postavljanja balvana na put u sredinama poput Šibenika. Možda bi se simptom mogao poopćiti i na državu. Veronika svakako misli da: 'U ovoj državi kao da nema gazde. Svatko vuče na svoju stranu. Treba vam jedan Putin koji će lupiti šakom o stol i reći - bit će tako i tako.'

Žena je, mjereno standardima grada kojeg desetkuje nezaposlenost i usporenost, nevjerojatno uspjela. Zagreb je ni najmanje ne zanima. Veli, prepun je smoga i strahovito je podsjeća na rodni Perm. Na kraju je pitam što joj najviše nedostaje iz Rusije. 'Znaš što? Snijeg! U Rusiji je hladno. Prošli put kada sam bila, izmjereno je –35 stupnjeva, ali je manje hladno nego kada ovdje zapuše bura. No, na kraju, navikneš se na sve. I na klimu, i na hranu, i na mentalitet. To je jedini način da ne poludiš i ne pobjegneš.' Doduše, još uvijek se nije navikla na endemsku pojavu u Hrvata da ljudi uz more ne jedu ribu: 'Ovdje je sve meso, meso, meso.' Meso ili ne, Šibenik je stvarno počastio doseljenicu s Urala. Navike, očito, čine čuda.