Prva sjećanja Damira Kajina tiču se ambijenta iz ruralne Istre, rodnoga Buzeta i seoskog imanja u Kajinima blizu slovenske granice.

'Moja prva sjećanja su prijatelji iz susjedstva, rođenje brata Darka, putovanja rodbini u Trst. Kao dječak sam volio igrati nogomet, bio sam izviđač i pomagao na seoskom imanju svojih roditelja', prisjeća se predsjednički kandidat Damir Kajin.

Miroslav Tuđman se, pak, sjeća svoga stana i kvarta u središtu Beograda u Ulici Prvoga maja (danas Ulica generala Ždanova), a posebno dječje biblioteke te odlazaka na školske praznike u Hrvatsku.

'Počeo sam čitati jednu knjigu za drugom i pročitao sve što je bilo na policama. U trećem razredu sam dnevno čitao po jednu knjigu 'Winnetou' Karla Maya. Sjećam se da smo uvijek s nestrpljenjem čekali školske ferije kako bismo otišli baki i djedu u Zagreb, zatim očevoj rodbini u Zagorje i poslije na more. To smo mi zvali doma.'

Zbog djevojčice u pogibiju

Nadan Vidošević imao je, kaže, ugodno djetinjstvo u Splitu. Budući da su mu roditelji bili zaposleni, o njemu su se brinuli baka i djed s majčine strane.

'Imao sam prekrasno djetinjstvo. Budući da su moji roditelji bili zaposleni ljudi, odrastao sam s majčinim roditeljima. Moj nono Miljenko, s kojim sam odrastao, bio je zaljubljenik u prirodu, nije bilo dana da nismo bili na Marjanu, odgajao me na način koji svako dijete može sanjati', priča Vidošević. On se često prisjeti situacije kako je, kao petogodišnjak, mogao pasti s balkona zbog djevojčice.

'Htio sam u stan iznad našega otići do Zorane, meni drage djevojčice i susjede, ali preko balkona, no otac me brzo zgrabio pa sam dobio po repu.'

Asocijacije Zagrepčanina dalmatinskog podrijetla Ive Josipovića tiču se stana, kvarta i, svakako, nogometa.

'Prvi događaj kojeg se uopće sjećam ili bar mislim da ga se sjećam je kad je rođena moja sestra. Imao sam nepune tri godine i sjećam se prizora kako donose jednu 'štrucu' u kuću. Ta slika mi se urezala', kaže Josipović. Ostale asocijacije na djetinjstvo tiču se nogometa i igara s prijateljima, osobiti u Laginjinoj ulici.

'U blizini je bio Dom zdravlja i poljana s koprivama. Tamo smo se mi igrali Indijanaca i kauboja, gradili kuće od kartona i skrivali se čak i u koprivama', priča Josipović. Kad se obitelj preselila u drugi kvart, mali Ivo Josipović i društvo, zahvaljujući parku pokraj zgrade, mogli su do mile volje igrati nogomet.

'Igrali smo nogomet kao klinci od jutra do sutra. Kako smo često igrali i na školskom igralištu, penjali smo se preko ograde na kojoj su bili metalni šiljci pa smo se, preskačući ogradu, znali i nabosti', priča Josipović, koji je od sedme godine pošao u glazbenu školu. 'Svirao sam klavir, ali nisam volio vježbati', prisjeća se.

Lutanje šumom, bjegovi iz škole

Josip Jurčević je rođen i odrastao u Studencima pokraj Imotskoga. Prvo čega se sjeća je radoznalo lutanje šumom, a pronašla ga je seoska potraga.

'Drugo sjećanje, pola godine kasnije, neugodno je, jer sam usred zime izvučen iz vode u koju sam upao i utapao se. S tri godine sam imao uzbudljivo iskustvo kotrljanja niz veću stijenu na koju sam se uspentrao. Tu se vjerojatno začela kasnija ljubav prema alpinizmu', priča Jurčević.

Vesna Škare Ožbolt je odrasla u strogom središtu Osijeka, nadohvat ruke bili su joj i vrtić i osnovna škola.

'Roditelji su mi kao djetetu više kupovali slikovnice, a manje lutke. Zbog toga sam bila načitano dijete. Čitala sam i Karla Maya. Od vrtića sam oko sebe okupljala drugu djecu, u osnovnoj školi sam do četvrtog razreda također bila glavna u društvu, slušali su me, jednom sam odvela cijeli razred iz škole, van, a učiteljica je podivljala. Uvijek sam vukla razred za sobom', prisjeća se Vesna Škare-Ožbolt.

Prva sjećanja Vesne Pusić vezana su za lik prabake konzulice.
'Teško je zamisliti da je se sjećam, ali imam neku sliku u nekom ogledalu. U kojoj mjeri se ja nje stvarno sjećam ili je to dio nekog kasnijeg pričanja, ne znam, ali imam tu sliku stare elegantne gospođe. Da li je to stvarno sjećanje ili rezultat podsvjesne konstrukcije – teško je reći', kaže Vesna Pusić. Njoj se u sjećanje urezao i velik stol u blagovaonici njihove kuće.

'Ispod stola je bila jedna velika greda koja je držala stol, a ja sam se voljela zavući ispod toga stola, sjediti na toj gredi i slušati o čemu se gore raspravlja, iako ništa nisam razumjela. Sjećam se da sjedim na toj gredi i gledam noge 15-ak osoba koje sjede za tim stolom. Slušam glasove i spajam ih s nogama, a mama je uvijek govorila: 'Što ti slušaš, odi se igrati!''

Vesni Pusić, kao i svakom djetetu, urezala su se sjećanja obiteljskih okupljanja na Badnjak i na Božić. I ona je, poput ostalih, voljela čitati 'Winnetoua' Karla Maya, ali i glumiti u nižim razredima osnovne škole.

'Sjećam se uloga jedne djevojčice u sirotištu, pa djevojčice Borke iz jedne priče. Za nagradu sam dobila 'Svijet oko nas', što je bila naša prva dječja enciklopedija', prisjetila se Vesna Pusić.

Hebrangovo nesretno djetinjstvo

Andrija Hebrang, rođen 1946. u Beogradu, za razliku od drugih predsjedničkih kandidata, nije imao sretno djetinjstvo. Njegov otac Andrija Hebrang, legendarni partizanski vođa u Hrvatskoj, u svibnju 1948. je, kao savezni ministar industrije, isključen iz KPJ, uhićen te odveden u beogradski zatvor Glavnjača gdje je ubijen 1949. Za njegovu sudbinu osobno je odgovoran jugoslavenski i komunistički diktator Josip Broz Tito.

Nakon oca, uhićena je i majka Andrije Hebranga. Komunističke vlasti su htjele da lažno svjedoči protiv svoga muža, a kad je odbila, osuđena je na dugogodišnju robiju i puštena je iz zatvora tek 1959. godine.

'Moja sjećanja počinju krajem 1948. kad sam imao dvije godine. Jedino čega se sjećam je strašan, užasan plač svih u kući, majke, jedne gospođe koja je brinula o nama djeci jer je majka radila. A kad je plač utihnuo, sjećam se da sam ostao u jednoj sobi, sam samcat. Tada su iz našeg stana u Beogradu odveli našeg oca kojeg više nikada nismo vidjeli niti znamo gdje i kako je ubijen. Onda su uhapsili i našu majku', prisjeća se Hebrang.

Nakon tih događaja vlasti su Hebrangovo troje djece, Andriju, Dunju i Branka, kamionom prevezle iz Beograda u Zagreb i povjerili teti, sestri njihova oca, Ilonki Hebrang, udanoj Gobec.

Odrastanje obilježeno zatvorima

'Nije prošla niti godina, komunističke vlasti su uhitile tetina muža koji nam je bio jedini hranitelj. Sjećam se kad su ga jednoga dana dovezli autom kući, vezanog lancima, bio je u blatnim gumenim čizmama. Došao se oprostiti. U rukama je donio smrznutog štiglica, dao nam je pticu i rekao: 'Djeco, utoplite ga pa će vam pjevati.' A onda je uslijedio užasan tetin plač', prisjeća se Andrija Hebrang koji je, budući da se o njegovu ocu uvijek potiho šaputalo, želio o tome sve saznati. Tako je sam naučio čitati.

'Znao sam da se novine zovu Vjesnik, znači, prvo slovo mora biti V. Tako sam malo pomalo učio i s pet godina sam već mogao čitati feljton koji je u Vjesniku izlazio o mome ocu. Ali se sjećam da mi ništa nije bilo jasno. Pitao sam se kako to da je on malo partizan, malo ustaša?! A u školi nas uče da su to dva suprotna tabora. Kako smo u osnovnoj školi nosili prezime Hebrang, djetinjstvo mi je prošlo u vrijeđanju. Djeca su za mnom pjevala: 'Proklet bio, izdajico svoje domovine.' To su čuli od svojih roditelja koji su tako dobivali političke poene', priča Hebrang, prisjećajući se djetinjstva koje je bilo puno siromaštva i uvreda. Hebrang je tek u svojoj 11. godini doznao da mu je majka živa.

Sjećanje na mamine suze

'Bili smo sigurni da je i mama ubijena, budući se nije javljala, a zapravo su joj oduzeli pravo da nam se javi. Ni ona nije znala da smo živi, mislila je da smo umrli jer su joj tako rekli. Jednoga dana 1957. godine donosi poštar pismo na naša vrata. Teta otvara pismo u kuhinji i opet plač. Izlazi teta van i kaže: 'Djeco, majka vam je živa.' 'Teta, zar im vjeruješ?!', rekao sam. Nisam vjerovao da je majka živa i da joj nisu dozvolili da piše svojoj djeci. Međutim, dozvolili su jedno pismo mjesečno i, nakon jedne godine, rekli su teti da nas djecu može dovesti majci u posjet, koja je služila kaznu u zatvoru u Požarevcu, u Srbiji. Tamo smo putovali dva dana. Prvi put smo mogli razgovarati pola sata sa svojom mamom, između nas je bila ograda. Sjećam se da je mama plakala, sve je bilo nestvarno, iz zatvora su je pustili 1959', prisjeća se Andrija Hebrang.

Boris Mikšić imao je ugodno i sretno djetinjstvo. 'Moja prva sjećanja su šetnje s mojom mamom po malom parkiću na Trešnjevci i odlasci na misu u crkvu Sv. Josipa na Trešnjevačkom placu... Kad smo se iz Kraljevičke ulice preselili u Krajišku 1963. godine prozvali su me dečko s Trešnjevke. Osnovnu školu sam pohađao na Knežiji, uvijek sam bio odličan đak. Od malih nogu išao sam s roditeljima u obližnje kino Triglav gdje smo najradije gledali vesterne, a mama je voljela holivudske mjuzikle', prisjetio se Boris Mikšić.

Obitelj Dragana Primoraca preselila je iz Banje Luke u Split kad je on imao samo šest godina. 'Obitelj se preselila kad sam krenuo u osnovnu školu, tako da su moja sjećanja iz toga perioda vrlo skromna opsega. Međutim, prije par godina, kada sam prolazio kroz Banju Luku, zastao sam u četvrti u kojoj su mi rekli da smo kratko živjeli. Tada su mi se nakratko vratile neke lijepe slike iz djetinjstva, pogotovu kad sam prošao šetnicom uz rijeku. Kad smo preselili u Split ranih 70-ih godina prošloga stoljeća, bila je velika sreća živjeti u Splitu. U tom istočnom dijelu grada, gdje smo živjeli, bilo je mnoštvo vinograda i livada, idealno za igre, trčanje i tipične dječje nestašluke. I danas mislim da su mi te rane sedamdesete godine u Splitu bile i ostale najljepši period mog života. Najprije smo stanovali u Sućidaru, a kasnije na Mertojaku. No, bez obzira na četvrt u kojima sam živio, imao sam osjećaj da je cijeli Split moj jer smo gotovo svakodnevno bili na Marjanu, na Rivi ili na nekoj od splitskih plaža... Uz školske aktivnosti, trenirao sam nogomet u pionirima Hajduka, Splita i Solina i karate u KK Borac', ispričao je Dragan Primorac.

Pod paskom babe Matije

'Rođen sam u zaseoku Cerov Dolac ili, još preciznije, na Bandića Brigu, maloj uzvisini s koje se jasno vidi Sveti Jure na Biokovu i na kojoj je svega pet kuća. Pokoji orah, cer i hrast... Glava kuće je bila baba Matija, moja baka po ocu, koja je još prije Drugog svjetskog rata ostala udovica. Zato se ne sjećam svog djeda Srećka, ali se dobro sjećam matrijarhata na Bandića Brigu. Djed po majci zvao se Ante Tomić, no svi su ga zvali Brkušić zbog velikih brkova. Njega se itekako dobro sjećam. S njim sam, svaki dan prije škole, išao u vrtače zalijevati i plijeviti duhan, a to su činili i moj tri godine stariji brat Drago te dvije godine mlađa sestra Tonka. Teško smo radili i poslije škole, sve do mraka. Tek navečer mogli smo učiti', piše, uz ostalo, u službenom Bandićevu životopisu.

Sve fotografije iz djetinjstva predsjedničkih kandidata pogledajte na: http://izbori.tportal.hr/