Najprije valja podsjetiti na sam tijek događaja koji su se dramatično mijenjali iz minute u minutu tog kobnog 11. ožujka 2011. kada je počeo lanac katastrofa čije će posljedice stanovnici Japana osjećati i predstojećih desetljeća.

Potres koji je pogodio Japan bio je jačine 9,3 stupnja po Richteru, što je jednako snazi udara stotinjak tisuća atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. Potres je prouzročio ogromni val koji je preplavio japansko kopno i pokrio više od 470 četvornih kilometara tla lavinom vode, šute i kamenja. Više od 19.000 ljudi izgubilo je život ili se još uvijek vode kao nestali, a cunami je dostigao visinu od 16 metara.
Uz goleme štete u području zahvaćenom potresom, štetu je pretrpjela i nuklearna elektrana Fukushima Daiichi. Iako su sva tri aktivna reaktora prestala s radom, sam potres, unatoč razornoj snazi nije nanio velika oštećenja na elektrani, no cunami koji je kao posljedica potresa uslijedio sat vremena nakon potresa potopio je spremnike s gorivom i dizelske agregate koji su bili namijenjeni za proizvodnju električne energije u slučaju nesreće.

Samo sat vremena nakon potresa cijela je elektrana ostala gotovo bez ikakvog izvora električne energije. Nakon što je Japanska agencija za nuklearnu i industrijsku sigurnost sazvala sjednicu kako bi utvrdili oštećenja i spriječili daljnje razaranje, japanska je vlada proglasila izvanrednu situaciju i naredila evakuaciju stanovništva u krugu od dva kilometra.

U nesreći nuklearne elektrane u Fukushimi nije došlo do izravnog istjecanja radioaktivnog materijala u okolinu. Usprkos tome ova je nesreća ocijenjena maksimalnim 7. stupnjem po ljestvici INES (međunarodne ljestvice za nuklearne nesreće) kao nesreća s globalnim posljedicama zbog brojnih oštećenja na elektrani i okolini elektrane te zbog činjenice da su zahvaćena čak četiri od ukupno šest reaktora.

Iako je i nesreća u Černobilu također ocijenjena stupnjem sedam, razina radijacije koja je ispuštena u okolinu u havariji Fukushime iznosi 10 posto radijacije koju je uzrokovala nesreća u Černobilu. Dva zaposlenika tvrtke TEPCO koja je upravljala nuklearnom elektranom stradala su odmah nakon cunamija, a njih ukupno petnaest ozlijeđeno je u trima eksplozijama koje su uslijedile u idućih nekoliko dana. Radijus evakuacije na kraju je iznosio 20 kilometara od nuklearne elektrane, iako je radijacija bila višestruko viša od dozvoljene i na udaljenosti od 30 kilometara. Stanovnici ipak nisu evakuirani nego su opremljeni preparatima koji smanjuju utjecaj zračenja na ljudsko tijelo.
Tonči Tadić kao vrsni poznavatelj nuklearnih postrojenja, nuklearne politike te član Znanstvenog-tehničkog odbora (STC) EURATOM-a, savjetničkog vijeća Europske komisije za pitanja nuklearne politike i u konačnici vrsni poznavatelj Japana objasnio je za tportal zašto se dogodila katastrofa u Fukushimi.
'Pri izgradnji Fukushime projektanti su pokazali popriličnu dozu neprofesionalnosti budući da su štedjeli na dizajnu što ih je u konačnici stajalo kobne pogreške. Projektanti su, naime, agregate i njihovo gorivo postavili ispod reaktora, nadajući se pritom kako će ih zaštititi zid visok 10 metara. No cunami je bio viši od toga, poplavio je agregate te oni nisu mogli ohladiti reaktor. Takvo što je tipičan pokazatelj ljudske gluposti i nemara koji je teško kontrolirati', objasnio je Tadić.
Naime, atomsko postrojenje Fukushima imalo je šest reaktorskih blokova, a zidovi ove elektrane na samoj obali Pacifika mogu zaštititi postrojenje od cunamija visine do 5,7 metara. Međutim, ovaj val je dostigao visinu od 13 metara te je on je preplavio cjelokupni kompleks.

Unatoč brzom isključenju reaktorskih blokova, katastrofu je bilo nemoguće izbjeći: budući da su i rezervni generatori za struju bili poplavljeni, a pumpe za morsku vodu uništene, izostalo je hlađenje reaktora. U kaotičnoj situaciji poslije potresa operatoru elektrane firmi TEPCO nije pošlo za rukom osiguravanje snabdijevanja strujom za rashlađivanje. Prometnice nisu bili prohodne, a pomagači nisu uspjeli dostaviti nužnu opremu u Fukushimu.

Najgore su bili pogođeni blokovi jedan do četiri, u kojima je voda bila do visine od pet metara. U blokovima pet i šest voda je dosegla samo jedan metar. Tu se nalazio jedini generator koji je preživio cunami pa su stoga tehničari uskoro mogli uspostaviti opskrbu strujom.

Budući da je vjetar u prvim danima poslije eksplozije prije svega puhao u smjeru mora, veliki dio radioaktivnih oblaka završio je iznad oceana. Da je vjetar puhao u smjeru sjeverozapada, bila bi ugrožena gusto naseljena područja oko glavnog grada Tokija. Pa ipak, unatoč povoljnim vremenskim prilikama, područja oko Fukushime bila su radioaktivno kontaminirana. Jer idućih tjedana i mjeseci radioaktivnost je u obliku dima i pare, ali i vode, istjecala iz nuklearnih blokova. Operator je bio prisiljen da nakon isključenja svih sustava za hlađenje jezgre reaktora rashlađuje morskom vodom.

No naš ugledni stručnjak za nuklearnu fiziku upozorava kako nakon nesreće u Fukushimi, a i danas nitko ne spominje kako se sjeverno od Fukushime nalazi nuklearna elektrana Onagawa koja je istog tipa kao i ona u Fukushimi, a koja je preživjela i potres i cunami te je najnormalnije radila nakon udara.

'Za svaku je nuklearku potrebno imati više dotoka struje. Kad ugasite reaktor, počinje proces hlađenja protokom vode koju guraju pumpe na struju, pa zato do svake nuklearke trebaju ići najmanje dva dalekovoda koji dovode struju u izvanrednim okolnostima', objašnjava Tadić dodajući kako elektrana mora imati vlastiti agregat koji daje struju za hlađenje ako stradaju dalekovodi.

U nuklearki Onagawa ti su agregati s gorivom bili smješteni na brdu na velikoj nadmorskoj visini s ukopanim kabelima pa su potres i cunami zaustavili reaktore i uništili dalekovode, ali reaktori su se počeli hladiti pomoću agregata, objasnio je sugovornik dodajući kako je proces je uspješno završen i nakon potresa je rad najnormalnije nastavljen.

Upitan za trenutačnu situaciju u Fukushimi i njezinoj okolici, Tadić kaže kako se ljudi u to područje i pet godina nakon katastrofe ne vraćaju, ističući pritom kako je ipak najgori scenarij katastrofe izbjegnut, iako je tvrtka TEPCO svojim lošim pristupom, prtljanjem i pokušajem da izbjegne stup srama zbog neprofesionalnosti jedini krivac za nesreću koja će se sanirati idućih tridesetak godina.