Nema ljepšeg nego prepustiti se pijanosti, ne pijanstvu, reče nedavno Igor Mandić, legendarni polemičar, intelektualac, kolumnist... Kako ne bi sve ostalo na retorici, godinama ni ne ide spavati bez praksitena i pive. O alkoholu kao generatoru kreativnosti izlišno je govoriti, pa možemo pisati romane o umjetnicima koji bez pokoje kapljice ne bi napravili ništa. Bi li početak domaćeg autorskog stripa s Andrijom Maurovićem bio doista tako munjevit bez crtačeva alkoholizma? Nemamo mjesta, a publika nažalost ima sve manje vremena za čitanje romana. Zadovoljit ćemo se stoga kratkom crticom o hrvatsko-srpskim odnosima krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. O politici? Hrvatskom proljeću? Normalno da ne. Jedan vinjak, molim.

Gutljaj prvi

Osovinu ponude Badela šezdesetih činio je Vinjak, proizvod iza čijeg se jednostavnog naziva krilo piće nalik francuskom konjaku koje se osim za proizvode iz matične pokrajine, nije smjelo koristiti nigdje drugdje. Kako je s razvojem potrošačkog društva rastao utjecaj marketinških stručnjaka, imena žestokih alkoholnih pića, slično kao i cigareta, dobivaju atraktivnije nazive i ambalažu. I doista, godine 1970., kao rezultat detaljnog istraživanja tržišta Badel stvara Cezara. U skladu s promišljeno izabranim nazivom, Cezar je izražavao moć, snagu, želju za osvajanjem, poradi čega je i tretiran kao luksuzan proizvod pogodan za ugledne poslovne partnere ili dar prilikom odlaska u goste. Cezarovo pakiranje također je bilo kvalitetnije od dotadašnjeg standarda, pa se osim posebno dizajnirane boce, uz njega dobivao i komplet čaša.

Gutljaj drugi

Nakon povrataka s turneje po SSSR-u, Arsen Dedić navraća u redakciju Starta. Kako i priliči, valjalo je nazdraviti, a pri ruci se našao vinjak Cezar. 'Probao sam mnoge vinjake i konjake, ali moram reći da Cezar ima nešto specifično. To je pitko i odlično piće: ni prejako, ni preslabo, upravo onakvo da se čovjek lijepo osjeća!' ustvrđuje zadovoljni Arsen, a domaćini s njuhom za atrakciju i reklamu ostavljaju svjedočanstvo u tisku. Doista, s vinjakom na poslovnom sastanku 1971. godine nije se moglo promašiti.

Gutljaj treći

Nekad se pilo šljivovicu, a danas snobovi piju vinjak, gotovo rugajućim tonom u jeku popularnosti vinjaka zapisuje Pero Zlatar. Poznatom novinaru očito nije promaknula serija reklama s geslom 'Ili Cezar ili ništa' uz upute o konzumaciji Cezara s kockicama leda jer to je 'običaj koji je u nekoliko mjeseci osvojio mondena ljetovališta širom svijeta'. Izgradnji elitističkog statusa dodatno je pridonio prijevod gesla na  latinski 'Aut Cezar aut Nihil!' što je radniku u tvornici motora doista malo značilo.

Gutljaj četvrti

Oštru konkurenciju Badelu, pa tako i vinjaku, činio je srpski proizvođač iz Zemuna - Navip - sa žesticom zvanom Stari vinjak. Iako bez pretencioznog naziva, Navipov vinjak izvozio se samo u SSSR u 2 milijuna boca godišnje, a na svjetskim sajmovima alkoholnih pića dospijevao je u rang blizak francuskom konjaku. Usporedbe s Francuzima bile su element prestiža, pa je u svakoj prilici Navip isticao da Stari vinjak nastaje identičnim trogodišnjim čuvanjem destilata vina u hrastovim bačvama.

Gutljaj peti

Osim u rezultatima prodaje, sukob Cezara i Starog vinjaka bujao je kroz promidžbu. Navip je zaigrao s posebno hrabrim tezama: 'Zbog posebnih svojstava Navipov stari vinjak jedno je od rijetkih alkoholnih pića koje se preporučuje čak i sportašima. To plemenito alkoholno piće najradije upotrebljvaju tenisači, igrači golfa, lovci, jahači...' Težnja prema imućnijim konzumerima, Zlatarovim 'snobovima', bila je očita, ali moramo priznati da preporuku žestokog pića sportašima ne viđamo svaki dan.

A, uostalom, recite vi meni da je alkohol baš tako opasan, zar bi se uz ceste i benzinske stanice nalazile gostionice sa svim vrstama alkoholnih pića.

Anonimni Yu vozač, Vjesnik u srijedu, 1965.