Valja nam po novome, kako sam jučer čuo, raditi najmanje do 67. godine života. Što bi se ljude tjeralo u mirovinu kada još uvijek puni elana žele raditi, ako još imaju štogod dati. Ili pak ako se iz njih može još koji doprinos ovom društvu iscijediti. Tako mi se nekako činilo da su mislili oni koji su ovaj prijedlog nove radno životne granice u Hrvatskoj predložili, piše Robert Zuber u novom izdanju svog video blog (vlog) serijala o nezaposlenosti
Taman kada me krenula ostavljati ta misao, zaskoči me prijatelj na kavi, kojeg je ova vijest iznimno iživcirala. 'Pa vidiš li ti na što oni nas tjeraju?!' reče mi uznemireno. 'Na što?' odgovorim mu, iz prve ne shvaćajući što želi reći. 'Pa jesi li ti slušao te vijesti sada?! Jesi li čuo da smo na ljestvici nezaposlenosti mladih treći na svijetu?! Ej, na svijetu?!' objašnjava mi žustro. OK, ali kakve to veze ima s pravom starijih ljudi da rade više, pitam ga, onako rasprave radi. 'Pa prvo, to nije ako žele. Već se to mora! Kao drugo, zar nemaju ti ljudi pravo na neku normalnu životnu granicu, kada zasluženo mogu otići u mirovinu? I kao treće, kada će doći red na našu generaciju?' odgovara, onako k'o iz topa.
Posve drugačiji pogled na površno odslušanu vijest na radiju. Vrtim natrag u podsvijesti tonove koje sam čuo. 'Sada će se na tržištu rada međusobno boriti generacija pred mirovinu i mladi koji tek ulaze u svijet zaposlenih', zazvoni mi ponovno jedna od izjava. A moj prijatelj tome dodaje: 'I što sad? Da bi dobio posao ili pak napredovao na poslu, oni nas tjeraju da se nadamo da će netko od te starije generacija ranije Bogu na ispovijed? Pa kakva je to opcija? I za starije i za mlađe? Tko će svima njima osigurati posao?'
I doista, kad sve tako sagledaš, ova odluka više i ne zvuči tako bezazleno. Sjetim se drugog nedavnog razgovora, s kolegom koji je odlučio dati otkaz. Kada je to učinio, činilo nam se riskantno, jednostavno sa svakodnevnim povećanjem brojki nezaposlenih, sve crnije statistike, njegov je potez izgledao sulud. No on je imao svoju ideju u koju je vjerovao i danas je prve korake za njenu realizaciju napravio.
Kada smo se našli nakon mog otkaza, kako bi se informirao kako život funkcionira nakon njega, on je govorio o samo jednom smjeru kojim valja sada krenuti. 'Mislim da mi moramo djelovati proaktivno!' kaže mi i prije nego li sam ga stigao išta pitati. 'Kako to misliš proaktivno?' uzvratim nespreman na smjer razgovora. 'Pa, ako ćemo čekati da se otvore neka mjesta, kojih nema, ako ćemo čekati da biologija učini svoje, i da tek onda nađemo radno mjesto ili pak napredujemo na poslu, taman ćemo i mi sami dovoljno ostarjeti da više nemamo volju ni za što, a kamoli za sada tamo neki radni izazov', kaže mi i nastavlja u istom tonu. 'Mislim da bi recimo ti trebao pokrenuti svoj startup, kao što sam to učinio i ja', dodaje mi slavodobitno. 'Startup?! Ima li neki hrvatski prijevod za laike?' zbunjeno ga gledam. 'Pa, ono, kad pokreneš svoju firmu, furaš neku svoju ideju. Ne čekaš te natječaje, burze, što ti ja znam. I onda zapravo razvijaš novi greenfield', objašnjava mi nešto, meni posve strano u tom trenutku. 'OK, prvo startup, pa sada greenfield. Da uzmem rječnik stranih riječi ili engleskog jezika?' pitam ga pokušavajući odustati od razgovora i vjerujući da o ovoj temi nedovoljno znam.
No moj se kolega nije dao nego je nastavio u istom tonu: 'Vidi, startup ti je kad krećeš s idejom, novom, koje na tržištu nema. Greenfield ti je kao prazna zelena poduzetnička poljana koju ti sam ispunjavaš svojim idejama i razradom njene realizacije.' Suočen s činjenicom da mi je kolega od otkaza do dana ovog razgovora zapravo već postao poduzetno iskusan, kažem mu da mi razgovor odlazi u nekom frustrirajućem smjeru, u kojem mu ne mogu parirati. 'I što, pokrećeš startup i greenfieldove, zato što si nezaposlen, ili zato što do 55. zbog starijih od nas nećeš pronaći posao, ili zato što imaš genijalnu ideju koju ne možeš ostvariti?' uzvratim, uvjeren sam, pametno. 'Pa, čovječe, stvarno si kompliciran. Što je uopće bitno je li razlog ovaj ili onaj? Kao da ćete itko pitati: e, zašto ste vi to nama ponudili?!' pokušava mi objasniti moj sada već zabrinuti kolega.
Otvara svoj laptop i pokazuje mi stranicu na koju je naišao te me nutka da proučim njen sadržaj. 'Evo, nekidan sam gledao na stranicama Plavog ureda, nude pomoć za razne startupove u Zagrebu', pokazuje mi. 'Ček, to je nešto od Plavog telefona? Kakve oni veze imaju sa zapošljavanjem? Ne bave li se oni zlostavljanom djecom?' sada već posve pogubljen pitam. 'Ma ti si stvarno izgubljen slučaj. Kakav Plavi telefon?! Plavi ured, slično rade kao Zavod za zapošljavanje, samo su fokusirani na one koji se odluče samozaposliti i pokrenuti svoju firmu', odgovori mi gurajući mi laptop pod nos.
I stvarno, ima taj Plavi ured u Zagrebu, meni donedavno posve nepoznat skroz. I tu me zakači riječ samozapošljavanje. Sam se zaposliti, bez neke dodatne patetike i priče kako, eto, ne mogu naći posao u svojoj struci. 'Ali na taj način nisam nikada radio', pomislim. Moj kolega, sada već umoran od uvjeravanja, objašnjava mi da za sve postoji prvi put. I da su mnogi tako krenuli, pa eto ih žive, rade i zadovoljni su. A za razliku od njihovih početaka, imaš negdje gdje možeš tražiti savjet, pomoć. I te savjete ne naplaćuju. Idealno za lika praznih džepova, s još par neispričanih poslovnih snova. Na stranicama im piše da smo im upravo takvi, totalni autsajderi najdraži target. Jest da teško da su na takvog antitalenta naišli, ali ako njima ne smeta, što bi meni smetalo.