Ispostavilo se, međutim, da narodu nije baš do razgovora na spomenutu temu, pa je trebalo vremena da pronađemo i odobrovoljimo sugovornike, a dok ih nismo našli, uglavnom je to bilo odmahivanje rukama uz riječi 'joj, nemojte mene o tome' ili 'samo se iznerviram kad pomislim na to, sve bu otišlo u vražju mater'.

Gospođa Ljiljana iza sebe ima 37 godina staža u naftnoj kompaniji koju smo prodali Mađarima. Uspomena na nju joj je vrećica u kojoj nosi namirnice.

'Što da vam kažem? Penzija je mala. Nikakva. Gledam hoću li od nje imati dovoljno za režije. Ako bude kako najavljuju, da će poskupjeti sve od travnja, sljedeću zimu tko živ – tko mrtav. Muž je radio 39 godina. Ja 1500 kuna, a on 2300 kuna. Radiš cijeli život da bi sad bio prosjak. Sramota', pojašnjava dok sjedimo na klupi.

Pitamo ju kako uspijevaju živjeti. Sliježe ramenima kao da se i sama čudi tome što uspijevaju.

'Nikako. Djeca nam malo pomognu. Kupujemo na akcijama. Na placu je sve poskupjelo. Skuplje je nego u trgovačkim centrima', dodaje.

Misli da je konačno došlo vrijeme da se ljudima s malim penzijama one podignu.

'To bi najviše pomoglo, kao i da se generalno smanji PDV na hranu. Hrana je preskupa', smatra.

Dok razgovaramo, prilazi nam Duško Hrubik. Dodaje da se šokirao cijenom boce plina.

'Zadnji put sam je platio 110 kuna, a jučer 156. Nikako se ne živi. Predat ću zahtjev za dom, možda tamo bude bolje', s tračkom optimizma će dok požutjelim prstima pripaljuje naviku bez koje ne može.

Iza njega je 78 godina, prošao je stabilizacije, vožnje par-nepar, inflacije, bezbroj nula na novčanicama i krize, ali je lakše, kaže, kad je čovjek mlađi.

'Umirovljenicima je strašno. Živjeti s takvom bijedom od dvije, tri tisuće kuna. To nije život. I sad je sve otišlo gore. Evo pol' kila kave bilo je 22 kune, a sad je 32. Još kad dođe euro, onda smo gotovi. Kapitulacija. Opljačkat će nas do kraja. Država po pitanju poskupljenja mora hitno nešto napraviti', smatra Duško.

Pitamo ga razmišlja li o tome da možda napravi kakve zalihe da koliko-toliko pregrmi novi udar, ima li to smisla. Podiže obrve i u čudu nas gleda, a mi odmah shvaćamo da je ona novinarska o nepostojanju glupih pitanja, već samo glupih odgovora, upravo pala u vodu.

'Možda bi i imalo, ali od čega', upitao nas je.

Ostavljamo ga dok laganim korakom i rukama punim vrećica s plastičnim bocama odlazi na povrat ambalaže.

'Cigarete, cigarete', čujemo pozivanje u pola glasa dok se šećemo placom koji vapi za kompletnom rekonstrukcijom, baš kao i cesta koja prolazi pored njega. U njegovu južnom dijelu zatječemo društvo za štandom s jabukama u živoj raspravi.

'Nemojte mene o tome. Da je Matija Gubec živ, ne bi bilo ovako', dodaje jedan od njih, a drugi napominje da je sramota da je 'onom plaća narasla 1500, a onom drugom 1000 kuna'.

Prvi je predsjednik Zoran Milanović, a drugi premijer Andrej Plenković.

'Neka dođu ovdje da vide kada ljudi skupljaju ostatke odbačene hrane kad se tržnica zatvori. Nemojte me ništa pitati jer ću svašta reći, a bolje je da šutim', uvjeren je.

No kad su ljudi nezadovoljni, teško šute pa nas razgovor neplanirano odvodi u smjeru inputa za proizvodnju jabuka, ali i u zadrugarstvo.

'Ubili su zadruge tvrdeći da je to relikt socijalizma. Sad, trideset godina kasnije, ti isti pričaju o njima i govore ljudima da samo tako mogu izaći na tržište. Ma, nemojte me više', uzrujano će jedan od trojice odbijajući se predstaviti.

Baka Ružicu zatječemo kako vuče kolica s namirnicama na putu doma.

'Svaki dan je sve gore. Ne znam kamo ovo ide, ali da je dobro – nije. Evo, dat ću vam primjer. Prije su jaja po kunu bila ovolika', pokazuje nam šireći prste, 'a sad su ta od kune majušna. Ako i režije odu gore, to će biti strašno. Od čega živjeti i kako? Nemam nikakvih očekivanja od države. Ne vjerujem joj. Da ju je bilo briga, umirovljenici ne bi kopali po kontejnerima', kazala nam je.

'Dajte koju kunu, da poživim još malo', prolaznike moli prosjakinja od zanata na sjevernom ulazu na tržnicu. Dok jedni okreću glavu, drugi tutnu neku kovanicu u ruku.

Gospodin Slavko za sebe će reći da je živio u pet država. Rođen je u Kraljevini SHS, slijedili su NDH, pa Jugoslavija, pa Hrvatska i EU.

'Inflacija. Što je to neko iznenađenje? Ništa nas ne smije iznenaditi', dobro će raspoloženi Slavko zapodjenuti razgovor krilaticom iz ugasle države.

'Kriza je u svijetu, a ne samo kod nas. Ali država mora znati što želi i kako to napraviti i hitno reagirati. Vlada je ta koja diktira tempo, ona oduzima i dodaje. Niži PDV, niže trošarine. Mehanizmi postoje. Kada pogledam neke umirovljenike oko sebe, mogu reći da živim relativno normalno. Ali situacija nije dobra. Svi to vide. Mladi odlaze, a stari umiru', zaključio je.

Nama nije preostalo nego složiti se.