Sve se više čini da suvremena strategija uličnog redarstvenog posla, onog temeljnog i najvažnijeg, počinje lutati. Unatoč naporima Europske unije da podrži i čak financira projekte policije u zajednici (Community Policing), Hrvatska i Srbija (u kojoj su ti projekti odlično prošli i bili pohvaljeni) i dalje imaju problem s elementarnim pristupom. Tu je riječ o staroj dilemi: hoćemo li imati ulične pozornike koji svoj sektor pokrivaju stalno, ili ćemo se osloniti na motorizirane patrole koje reagiraju po pozivu ili prijavi? Očito je da se u vrhu vlasti ni u Srbiji ni u Hrvatskoj još nije došlo do odluke za koji pristup se opredijeliti.

Jedan od rezultata te neodlučnosti na strateško-zapovjednoj razini je i postojanje posebnih postrojbi koje se u Srbiji zovu interventna, a u Hrvatskoj specijalna policija.

Prvotna namjena bila je u obje zemlje da takove postrojbe interveniraju tamo gdje potreba za posebnom taktikom, opremom i naoružanjem nadilazi sposobnosti, obuku i opremu obične policije na terenu. Praksa, plašimo se, neizbježna, ubrzo je karikirala namjeru: od (da ne ulazimo u to kako regrutiranih) specijalnih ili interventnih policajaca uskoro je nastala samoproglašena elita teškaša i macana, odabranih po tjelesnoj težini i sklonosti nasilju. U redu: i za takve u policiji ima posla – u datim situacijama, dakako, ali ne i u redovitoj uličnoj službi. Tu se Hrvatska još kako-tako drži, koristeći specijalnu policiju ciljano i kad treba.

U Srbiji, posebno u Beogradu, to počinje biti problem. Tamo je, naime, interventna policija nastala devedesetih godina kao sredstvo za razbijanje demonstracija protiv Miloševića i – tek sekundarno – kao pomoć pozorničkoj službi u težim slučajevima. Pozornička služba, ona prava u kojoj policajac godinama živi u zajednici i poznaje svakoga u svom sektoru, nikada nije proradila kako treba. Tako smo, ukratko, dobili tu interventnu policiju koja duplira poslove običnih ophodnji, a intervenira kad treba i kad ne treba u poslovima koje i obična policija može obaviti sama. Pritom dečki sebe smatraju za elitu, a skloni su i većem nasilju od potrebnog. Voze se po Beogradu, po četvorica u debelim džipovima Mitsubishi Pajero i plaše građanstvo. Institucionalizirali su se do vlastitog Odjela u Upravi policije i do vlastitih oznaka na ramenu.

Pitanje je sada: što to interventni (u Beogradu, stanje u provinciji je drugačije) i specijalni (u Hrvatskoj) policajci znaju i mogu, a što temeljna policija ne zna i ne može? Za Hrvatsku ne znam dovoljno, ali u Srbiji teško da znaju i mogu više od običnog policajca. Pošto je Srbija u međuvremenu uvela žandarmeriju kao taktičku mobilnu grupaciju za pokrivanje terena, intervencije u težim situacijama i spašavanje, interventne grupe javljaju se kao suvišne. Na pitanje o tome, jedan visoki dužnosnik MUP-a dao je jednostavan odgovor: 'Da imamo dovoljno vozila, ljudi i novaca za običnu policiju, to nam ne bi trebalo. Da imamo dvadeset motoriziranih patrola u Beogradu više nego sada u dnevnoj redovitoj službi, interventna policija bila bi suvišna'.

Taktički gledano, najveći broj intervencija gradske policije (i u Zagrebu i u Beogradu) u okviru je sposobnosti, obuke i opreme redovitih dnevnih i noćnih ophodnji i smjena temeljne policije. U iskusnijim policijskim agencijama (koje su i bogatije, ne zaboravite!) postoje posebne postrojbe za interveniranje u rijetkim težim slučajevima. U New Yorku je još početkom sedamdesetih postojao Odjel hitne službe (Emergency Service Division) od oko 200 posebno obučenih, opremljenih i naoružanih policajaca - na oko deset milijuna stanovnika. Kasnije je od toga nastala struktura regionaliziranih SWAT (posebno naoružanje i taktika) timova, koja funkcionira i danas, ali tek kad lokalna policija ne može riješiti problem.

Danas i Srbija i Hrvatska imaju posebne protuterorističke postrojbe, sasvim sposobne da izađu na kraj i s veoma kompliciranim situacijama, koje se ionako jako rijetko događaju. Čemu nam onda služe specijalne i interventne policijske postrojbe? U redu: za intervencije po javnom redu i miru, kad treba rastjerati pomahnitale navijače i slično; kad imamo rizične prepade i uhićenja naoružanih i opasnih osoba. U Srbiji za to postoje Žandarmerija i protuterorističke postrojbe, u Hrvatskoj također (bez žandarmerije, ali tu je Specijalna policija).

Čemu ovo razmatranje? Prvo i prije svega zato što je krajnje vrijeme da se vlasti u obje države odluče kakvu policiju žele: reaktivno-represivnu (kakva je, nažalost, moda u današnje vrijeme) ili proaktivnu, usmjerenu ka zajednici i njenim potrebama. Policajci koji kruže okolo u dobrim autima i gledaju kroz prozor ima li koga sumnjivog da ga spakiraju su jedno; pozornici koji hodaju cestom, razgovaraju s građanima, žive u zajednici gdje poznaju svakoga već godinama, jesu drugo. To smo nekada imali, uostalom, pa mi recite i da sam nostalgičar.

To što SAD i još neke velike države imaju (inače namjerno preuveličan) problem s terorizmom nije razlog da se tamošnja uvelike kriva praksa prenosi i ovamo. Možda bi trebalo zabraniti i TV serije na te teme, jer policajci iz njih dobivaju razne ideje: da vas zaskoče s pištoljem uperenim u glavu, pa taj pištolj onda slučajno opali jer je magarac prošao lošu obuku, naprimjer. Nije vam ovo Amerika, niti je, kad smo kod toga, ono što se vidi na TV serijama Amerika. Ali to je nešto o čemu trebaju razmišljati ljudi koji koncipiraju obuku policajaca svih vrsta.

Riječ je, dakle, o strategiji, a strategija je stvar vlade i dugoročnog planiranja kako će se zakoni provoditi u životu, što na kraju mora proći kroz parlamente. Pitanje glasi: želimo li ugnjetavačku, represivnu državnu vlast oličenu u palici, čizmama i pištolju? Ili želimo demokratsku, kooperativnu vlast zasnovanu na zajedničkom interesu i uzajamnom uvažavanju? Prva opcija sablažnjiva je i čini se lakšom: prestraši ih i završio si posao. Druga se opcija čini težom i napornijom; dapače, ne isplati se na kraći rok nijednoj od političkih stranaka kakve danas imamo okolo. Zašto bi se tko umiljavao javnosti i građanstvu? Ionako će za nas glasati zbog nečeg drugog, sigurno ne zbog toga kako smo regulirali i vodimo policiju. Ipak, policija je – uz birokraciju, trenutačno podjednako arogantnu – ono po čemu građanin i glasač cijeni vlast. Zato valja razmisliti i o tome: o policiji i o birokraciji, da građani ne bi počeli o tome razmišljati.