Izdavački plodan vojni povjesničar Mario Werhas odlučio je obraditi genezu, nastanak i nestanak vojske tzv. RSK iz jednostavnog razloga - jer o njoj u Hrvatskoj nitko nije sveobuhvatnije pisao. Pri istraživanju opsežne teme, Werhasu je ponajviše izašao u susret Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, a dio materijala, osobito dosad neviđenih fotografija objavljenih u knjizi, nabavio je posredstvom kolega povjesničara iz Srbije koji su izrazili želju da ostanu anonimni.

Vojsku tzv. RSK ponajbolje je u predgovoru Werhasove knjige opisao sociolog vojske i rata te nekadašnji ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS) Ozren Žunec ocijenivši da je to bila vojska čijoj neuspješnosti i broju poraza teško da ima premca u svijetu.

Vojska koja je izgubila sve svoje bitke

Prema Werhasu i Žunecu, vojska pobunjenih hrvatskih Srba (VRSK) izgubila je sve svoje bitke i gubila jedan za drugim teritorij koji je prethodno zaposjela uz svesrdnu pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA). Također, bila je to vojska koja se kaotično raspadala nakon svake akcije u međuvremenu stasale Hrvatske vojske te ju je u potpunosti porazila u ljeto 1995. godine.

Pojašnjavajući nastanak vojske RSK, Werhas ukazuje na nevjerojatnu činjenicu da su vojska pobunjenih Srba i buduća Hrvatska vojska istovremeno nastale iz Teritorijalne obrane (TO), dijela jedinstvenih oružanih snaga tadašnje Jugoslavije i sastavnog dijela doktrine tzv. općenarodne obrane i društvene samozaštite. Taj se koncept fokusirao na male i lako naoružane pješačke brigade koje bi izvodile obrambene akcije na sebi poznatom terenu. Od svih nekadašnjih jugoslavenskih republika upravo su teritorijalne obrane Slovenije i Hrvatske bile najbolje opremljene i organizirane jer su u taj oblik partizanskog ratovanja i najviše ulagale.

No ključna razlika između TO-a Slovenije i TO-a Hrvatske leži u tome što je slovensko zapovjedništvo TO-a, nakon napada JNA na naše susjede u lipnju 1991., s punim naoružanjem u potpunosti prešlo na stranu demokratski izabrane vlade u Ljubljani, a hrvatski TO s najvećim dijelom svojeg naoružanja ostao je u sastavu 5. armijske oblasti JNA i s njom počeo pomagati pobunjenim Srbima. Stoga je Hrvatska, ističe Werhas, za razliku od Slovenije, počela ni iz čega podizati svoju vojsku, najprije Zbor narodne garde, potom i Hrvatsku vojsku.

Plaća u 'naturi' za 'sinove otadžbine'

'Kako je Slovenija dobro iskoristila već postojeću strukturu Teritorijalne obrane kojom su porazili JNA na svojem području, tako su i pobunjeni Srbi pribjegli sličnom pristupu. Najprije su u Kninu osnovali TO tzv. Srpske autonomne oblasti Krajina, potom TO RSK, a krajem 1992., nakon povlačenja JNA iz Hrvatske i dolaska mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR), i vojsku RSK', uvodi nas Werhas u genezu nastanka ogranka velikosrpske vojske.

Tportalov sugovornik precizira da je VRSK bio formacijski strukturiran u šest korpusa, unutar kojih su pripadajuće brigade bile isključivo vezane za svoje područje pa su tako osnovani 21. kordunski, 39. banijski, 18. zapadno-slavonski, 11. istočno-slavonski, 15. lički i 7. dalmatinski korpus. Pritom se ta paravojska, naglašava povjesničar, nikada nije formacijski i područno transformirala te je uvijek bila lokalno vezana za svoja sela, općine i gradove.

Upravo su je općine na okupiranim teritorijima RH i financirale pa su nelegalno izabrane vlasti na području tzv. Krajine, morale, primjerice, nabavljati cigarete za svoje 'sinove otadžbine'. U jednom trenutku su vlasti u Kninu, dodaje Werhas, došle u toliko duboku financijsku krizu da je vojnicima davana plaća 'u naturi', točnije u vrećama brašna i kantama ulja. Izdana je i zapovijed da sva tri obroka moraju sadržavati meso, što ponajviše govori o opremljenosti i logistici te paravojske.

S druge strane Hrvatska vojska nije imala takvih problema, a Werhas nam otkriva da su pobunjeni Srbi, nakon što je Glavni stožer Oružanih snaga RH 1992. godine formirao gardijske brigade koje mogu djelovati na bilo kojem području, pokušali kopirati naš mobilni ustroj osnovavši manevarsku brigadu Vojvoda Vuk. No u tome nisu uspjeli jer njezini pripadnici nisu htjeli napuštati blizinu svojih domova.

''J...š vojsku kojoj je vojna policija mobilizator'

I mobilizacijski odziv u redove VRSK bio je problematično slab pa Werhas ukazuje na to da generalu JNA Svetozaru Ori u jednom trenutku nije preostalo ništa nego zaključiti 'j...š vojsku kojoj je vojna policija glavni mobilizator'.

Uz to, pripadnici srpske paravojske sve su više shvaćali da njihova paradržava nije u stanju pobrinuti se za njihove obitelji pa su masovno napuštali položaje kako bi pomogli svojim najbližima. Vojni povjesničar dodaje i da VRSK, unatoč svesrdnoj pomoći JNA, niti u jednom trenutku Domovinskog rata nije uspio koncentrirati svoje snage kako bi se izvršio proboj na bojišnici, a što je Hrvatska vojska učinila u više navrata.

Werhas podsjeća da vrhu Vojske Jugoslavije (VJ), nastale iz bivše JNA, nije uspjelo ni prebaciti vlastite časnike rođene na području tzv. Krajine da se bore u sastavu VRSK. Koliko je pak generalštab JNA, a potom i Vojske Jugoslavije, vjerovao u sposobnost samostalnog vojnog odlučivanja pobunjenih Srba, govori i činjenica da Beograd nije dopustio Kninu ni Banjoj Luci, kao središtu tzv. Republike Srpske Krajine, da imaju vlastite generalštabe. 'Dopustio im je tek formiranje glavnih štabova da se zna tko je glavni', kaže sugovornik.

Vojsci na klimavim nogama nije pomogla ni činjenica da je Beograd osigurao VRSK-u respektabilno naoružanje. Povjesničar ističe da je ta paravojska bila naoružana tada najsuvremenijim glavnim tenkovima M84, koje su zbog njihove dragocjenosti za vrijeme Oluje uspjeli prebaciti na područje tzv. Republike Srpske, a u sastavu su imali i sustave Orkan, kojima su raketirali Zagreb, te dva zastarjela protuzračna divizijuna opremljena sustavima 2K12 Kub i S-75 Dvina.

Obavještajcima zanimljivi jedino mješoviti brakovi

VRSK je formalno imao i vlastito zrakoplovstvo, no Werhas naglašava da je ono bilo popunjeno uglavnom s desetak zastarjelih jurišnih aviona tipa Jastreb i nešto lakih helikoptera stacioniranih na aerodromu Udbina. Iako su pobunjeni Srbi okupirali Novigradsko i Karinsko more, nisu se upuštali u stvaranje ratne mornarice te su na Dunavu u sastavu 11. istočno-slavonskog korpusa uspjeli tek oformiti flotilu od dva patrolna čamaca. Ništa sposobnija nije bila ni vojno-obavještajna služba VRSK te se zbog straha od špijunaže u vlastitim redovima uglavnom bavila problemima mješovitih brakova časnika.

Hrvatska vojno-obavještajna služba bila je, skreće pozornost Werhas, znatno uspješnija pa je za vrijeme vojne parade VRSK u Slunju 1995. bacala iz dronova letke u kojima je poručivala protivnicima da ih intenzivno nadgleda. Povjesničar pritom ističe da je Hrvatska vojska još na početku Domovinskog rata shvatila moć bespilotnih letjelica te procjenjuje da bismo, za slučaj da smo nastavili s dizajniranjem i proizvodnjom tog suvremenog oblika oružja, nadmašili i Tursku, čiji su se dronovi poput Bayraktara TB2 pokazali nenadomjestivima u obrani Ukrajine protiv ruske agresije.

Pobunjeni Srbi su tek u ljeto 1995., kada im je već prijetio potpuni slom, osnovali Korpus specijalnih jedinica s oklopnom brigadom koja je u razularenom bijegu iščezla u Oluji, kaže Werhas. Ipak, ukazuje na to da je VRSK imao i elitnih postrojbi koje su se na ratištu pokazale znatno spremnijim i obučenijim od ostatka. No riječ je o postrojbama specijalne milicije koje su popunjavali sportaši i psihofizički spremniji te bolje plaćeni pobunjenici.

'Ti krajiški specijalci borili su se s pripadnicima Specijalne policije MUP-a RH u surovim uvjetima južnog Velebita. Kada je VRSK počeo gubiti na bojišnici, posebno nakon akcije Gusar, poznatije kao akcija Maslenica u veljači 1993., Knin je počeo uvoziti i razne paravojne postrojbe iz Srbije, poput Tigrova pod zapovjedništvom zloglasnog Željka Ražnatovića Arkana i tzv. Vukova s Vučjaka s područja Banje Luke, koji su bili poprilično čvrst orah', kaže Werhas.

Strah Knina od uvoznih šminkera

No pridošlice na bojištu nisu bili dobrodošli na prvoj crti sa svojom 'šminkerskom' opremom jer je daleko bila bolja od one koju su imali pripadnici VRSK. 'Kada bi takvi došli u Knin, povukli bi sa sobom po petstotinjak lokalaca koji bi im se priključili kako ne bi išli na bojišnicu u dronjcima. Vojne vlasti u RSK-u pokušavale su to spriječiti na sve moguće načine jer su ostajali bez ljudi u vlastitim redovima. Uz to, uvozne paravojske pljačkale su i maltretirale tamošnje stanovništvo', kaže Werhas. Pritom podsjeća da je plaća vojnika VRSK jedno vrijeme pala na 12 njemačkih maraka, što je tada iznosilo manje od 38 kuna.

'Jednostavno, ta je vojska bila osuđena na propast, baš kao i režim Slobodana Miloševića, pod čijom je bila ingerencijom', ocjenjuje Werhas te ističe da se VRSK itekako može uspoređivati s proruskim paravojskama u odmetnutim ukrajinskim regijama Doneck i Luhansk.

Vojni povjesničar upućuje na to da vojna izvješća sugeriraju kako te separatističke vojske služe Rusima kao 'topovsko meso', kao što su krajiški Srbi poslužili Beogradu u njegovu pokušaju realizacije tzv. velike Srbije.

'Koliko se može iščitati iz situacije na bojišnici, Rusima kronično nedostaje pješaka. Ruska vojska ima borbene skupine, tj. ojačane bojne s vlastitim tenkovima i topništvom, čiji perimetar obično štite lokalci iz tamošnjih paravojski i bilježe ogromne gubitke u svojim redovima', kaže sugovornik.

'Te ruske paradržave i paravojske nastale su na identičnom scenariju kao i RSK te VRSK, a nadam se da će imati i sličan kraj jer će se Moskva najvjerojatnije slomiti pod ekonomskim pritiskom, dok se Ukrajina već sada dokazala kao težak zalogaj. Baš kao i naša vojska u srazu s početno nadmoćnijom JNA i njezinim vojnim satelitima', zaključuje Werhas.