Jedan od fenomena pop kulture, u kojoj pop dolazi od popularan kao glasovit, a ne popularan od populus kao narod, jesu popularne zablude. To su one sintagme i rečenice za koje smo u nekom razdoblju svoga života mislili da su istinite, a dugo se nitko nije trudio dokazati nam suprotno. Kad se jednom pokazalo da je istina, ipak, negdje drugdje, primili smo to na znanje, ali i dalje se odbijamo ponašati u skladu s time i podržavamo istu priču. Dodamo, doduše, tu i tamo da je riječ o popularnoj zabludi, ali obilato se njome služimo kao da je još popularnija istina kako bismo ilustrirali svoju tezu. Sve se još dodatno komplicira i zbog činjenice da u takvim zabludama uvijek ima i nešto do podosta kontekstualno ovisne istine.

Recimo, svi znaju da je Marija Antoaneta preporučila svojim siromašnim podanicima da u nedostatku kruha posegnu za kolačima, ali nešto je manje poznato da je pritom citirala Rousseaua (koji je pak citirao neku princezu, i to u vrijeme dok je Marija Antoaneta još bila dijete). Ili ona priča s Kennedyjem, koji se usred hladnoratovskog Berlina proglasio krafnom. Trebao je, istina, reći Ich bin Berliner, bez ein, ali nije ni neodređeni član gramatička katastrofa, posebno u kontekstu u kojem se očito došao solidarizirati s podijeljenim gradom, a ne zamijesiti dizano tijesto okupljenoj masi.

Prva je priča slikovita i vrlo praktična u svakodnevnim situacijama, druga urnebesno smiješna, a zajedničko im je što su obje zgodna opća mjesta s anegdotalnim potencijalom te nema šanse da ćemo ih se odreći bez borbe.

Nužnost dekonstrukcije

Kao i stereotipi i sve ostale vrste generalizacija, popularne su nam zablude potrebne. S olakšanjem pozdravljamo svaku vrstu pomoći koja naš kompleksni svijet reducira na savladive razmjere te daje privid jednoznačnosti i jednostavnosti. Problem je, međutim, što su neke od popularnih zabluda postale previše popularne: toliko su se udomaćile da su se pretvorile u neupitne istine. Ponovljene bezbroj puta, dobile su auru nedodirljivosti i nečega o čemu je bespredmetno raspravljati: posegnete li prvi za nekom od njih, udarili ste pečat diskusiji. A tek ako više njih povežete u lančanu strukturu! Eto prostora za manevar, da ne kažem manipulaciju.

Hvatamo se u vrzino kolo: znamo da je tvrdnja zabluda, ali prihvaćamo je kao početnu i krajnju tezu, jer dobro ilustrira poentu, pa se onda toliko uživimo u konačan ishod da zaboravimo da počiva na klimavim i u najmanju ruku upitnim temeljima. Zato je potrebno stati na loptu (a oni kojima lopta ništa u životu ne znači, neka istu zamijene svojim simboličkim predmetom) i prisjetiti se, barem sporadično, od čega nam je sazdan svijet te osvijestiti zablude koje su nam svakodnevno na meniju zahvaljujući najmoćnijim sredstvima za oplođivanje i distribuciju popularnoga - medijima.

U medijima pronalazimo svoje vrijednosti i stavove i oni formom i sadržajem oblikuju našu osobnost. Sve ih to čini moćnim i ambivalentnim alatima: prijateljima kojima smo zahvalni na informacijama, ali i neprijateljima koji se u svakom trenutku mogu okrenuti protiv nas. Dok se s prijateljima družimo, neprijatelja prvo moramo bolje upoznati i progovoriti njegovim jezikom.

Slika govori tisuću riječi

Kad očekujem tekst, a dobijem umjesto njega link na tri galerije i četiri video priloga, autori mi znaju objasniti da je to optimalno rješenje jer slika govori tisuću riječi (a oni nemaju srca svojim čitateljima uskratiti ma i jednu od njih samo zato što imaju ciglih tisuću i osamsto znakova na raspolaganju). Dogodi se nekad i suprotno: dobijemo iz konteksta izvađenu sliku, a ispod nje osvane tekst koji je maštovit i napet, ali upitna kredibiliteta. Nerijetko se u takvim situacijama zapitam: koja je to točno slika koja je prva govorila tih tisuću riječi i komu ih je rekla?

Sam izraz, smatra se, potječe iz novinskog članka Freda R. Baynarda, promotora uporabe slika u oglašavanju. Dobro bi bilo oblijepiti tramvaje reklamama, rekao je g. Baynard, jer jedan pogled vredniji je od tisuću riječi. (U oglašavanju, podsjećam, ne u informiranju.) U hrvatskoj je interpretaciji došlo do žanrovske konfuzije. pa su čak i mediji koji su primarno informativni i tekstualni preuzeli ovu paradigmu, a njihovi su se čitatelji brže-bolje prešaltali u novu ulogu: od čitatelja smo hitro postali gledatelji, a da to nismo ni primijetili.

Sex sells

A što je to što, kao gledači, gledamo? Pa lijepe pojave, stvari i bića, uglavnom ženskog spola. Svi smo radoznali kada je seksualnost u pitanju, i marketinška se industrija obilato koristi tim načelom u pokušaju da nam proda robu i usluge: intuitivno to čini oduvijek, a sustavno od pedesetih godina prošlog stoljeća. Budući da i informacija spada u sferu dobara i usluga, i nju treba prodavati, čak i u eri u kojoj žive mnogi koji misle da bi informacije trebale biti besplatne i nadohvat ruke. Popularna zabluda da seks prodaje sve u sferi informativnoga rađa dva problema: prvi je taj što, u slučaju da vas ne zanimaju guzice i sise, morate znati kako ih razgrnuti da dođete do informacije, a drugi je što je sva ta meka pornografija muška i nema nikakve ravnopravnosti u objektivaciji: na jednog Old Spice guya dolazi stotinu najženskih golotinja za muškarce.

Smijeh je lijek

Naravno, uvijek možemo odmahnuti rukom i osmjehnuti se ili nasmijati takvoj situaciji. Možda bolje ovo drugo: znanstvenici tvrde da je smijeh moćna terapija protiv ozbiljnih bolesti te da dokazano smanjuje razinu stresa. Neki liječnici stoga preporučuju da se dnevno pogleda jedna komedija, a mediji se, vjerojatno vođeni ovom dekontekstualiziranom zabludom, trude da nam uz odmjerenu dozu slikovnih i seksi informacija serviraju i dovoljnu dozu smijeha.

Međutim, kako hrvatski medijski i umjetnički prostor nikad nije bio poznat kao posebno humorističan, mi smo se okrenuli parodiji, ironiji i cinizmu, ne razjasnivši si pri tom što svaki od tih pojmova točno implicira, i još važnije, kako bi se trebao manifestirati tekstom i slikom. To su sofisticirani alati, a ne surogat za smjehomat, trebalo bi to objasniti svima koji, želeći biti duhoviti, opletu po rodnim i spolnim stereotipima jer, eto, smijeh liječi, a dobro se malo nasmijati u ovim crnim danima. Uvijek istim stvarima.

Slika, seks i smijeh – u čemu je problem?

Na prvi se pogled čini da problema i nema, ali ako ste dogurali do ovoga dijela teksta, uzdam se u to da ste ipak čitatelji, a ne gledatelji i da uviđate locus minoris resistentiae u našoj percepciji popularnih zabluda. Po pitanju stereotipa, zarazio nas je virus hiperkorekcije: znamo biti veoma licemjerni i paliti na lomači zbog jedne nepoćudne fraze ili riječi, samo zato što mislimo da bismo trebali. Dok su to pogrešni lokusi borbe za prava manjina i ugnjetavanih (mahom homoseksualaca i žena), ovakve su dubinske strukture mjesta od kojih treba krenuti.

Popularne zablude prvenstveno perpetuiraju uvijek iste i sad već vrlo dosadne stereotipe koji eksploatiraju ženske atribute, pretvarajući ih u sinegdohe za žene. Nadalje, ovakve nam floskule otupljuju ticala osjetljiva na kontekst i šire implikacije, i posljednje, ali nikako manje bitno, guše sposobnost analitičkog mišljenja, pretvarajući nas od aktivnih čitača preko pasivnih gledača u angažirane klikače.

I na kraju ne mogu da se ne upitam sljedeće: da je ovaj tekst od preko 1.000 riječi slika koja ga punopravno zamjenjuje, što bi na njoj bilo i kako bi izgledala?