Prema objavljenim izvješćima, probni let Simorga uspješno je izveden krajem svibnja u zračnoj bazi u središnjem iranskom gradu Isfahanu, a čemu je nazočio načelnik glavnog stožera oružanih snaga, general bojnik Mohamad Bakeri. Iranske vlasti istaknule se da je prvi let turboelisnog Simorga izveden samo godinu dana od njegove službene premijere.

Nazvan po drevnoj ptici iz perzijske mitologije, Simorg je predstavljen javnosti u svibnju prošle godine. Tada je zabilježeno da ima posebno dobre performanse, uključujući agilnost, kapacitet nosivosti i odličnu prilagodljivost čestim ekstremnim vremenskim uvjetima u Iranu. Lokalne vlasti dometnule su da avion koristi 'autohtone visokotehnološke materijale', kao i da je dizajniran u skladu s međunarodnim standardima i propisima.

Govoreći o značenju novog zrakoplova nakon prvog leta, brigadni general i nekadašnji iranski ministar obrane Mohamad Reza Aštiani rekao je da 's obzirom na razvoj događaja u regiji i prijetnji protiv Islamske Republike Iran, zrakoplovi igraju važnu ulogu u prijevozu tereta i potpori oružanim snagama na ratištima'. Premda nije precizirao, pretpostavlja se da je Aštiani mislio na sukob koji je krajem ovog svibnja izbio između afganistanskih talibana i iranskih graničara.

Program obustavljen zbog aneksije Krima

Od dostupnih podataka o Simorgu treba izdvojiti nosivost šest tona tereta, dolet od 3900 kilometara i maksimalnu brzinu od 500 kilometara na sat. Minimalna duljina staze za polijetanje iznosi 1450 metara, a za slijetanje 900 metara.

Transportni Simorg razvila je i proizvela HESA, tvrtka koja djeluje u sklopu iranskog ministarstva obrane. Službeni Teheran naglasio je da će on ojačati sposobnost kopnenih i pomorskih snaga za prijevoz trupa i opreme između baza diljem zemlje, kao i da bi trebao zamijeniti dosad korištene Fokkere-27, koje su Nizozemci predstavili još krajem 50-ih godina prošlog stoljeća.

Valja naglasiti da je Simorg nastao na temelju aviona IrAn-140, a on je pak licencirana modifikacija ukrajinskog turboelisnog putničkog zrakoplova An-140. Veći dio trupa, krila i niz drugih komponenti proizvedeni su u ukrajinskom Harkivu, a njegovu montažu i pretvorbu iz putničkog u laki transporter izveli su inženjeri iranske HESA-e. Nadogradnja je provedena s predstavnicima Aviakora, ruske tvrtke koja se do 2015. godine bavila proizvodnjom ukrajinskih zrakoplova An-140 i razvila je transportnu verziju An-140T s teretnom rampom.

Aviakor je u kolovozu 2015. obustavio proizvodni program Antonov An-140 kao rezultat prekida opskrbnog lanca zbog pogoršanih diplomatskih odnosa s Ukrajinom, aneksije Krima i međunarodnih sankcija. Ruski proizvođač zrakoplova imao je ugovore o suradnji s 34 glavna dobavljača komponenti za An-140 u Ukrajini, od koje je dobio ključne sustave poput stajnog trapa. No Kijev nije službeno odobrio projekt Simorg pa je projekt u suštini ilegalan, a od inačice IrAn-140 razlikuje se samo po neznatno modificiranom repu i pridodanoj teretnoj rampi.

Duga povijest kopiranja

Ovakav pristup nije stran Irancima jer su već prepravili američke lake lovce F-5 Tiger II, nabavljene još prije Islamske revolucije i za vrijeme dobrih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Iranci su, naime, krajem 90-ih godina prošlog stoljeća prekopirali dostupne F-5 i počeli ih proizvoditi kao vlastiti proizvod u varijantama Azarakš, Kovsar i Saekeh, a koji se pak od američkog originala razlikuju samo po pridodanom vertikalnom stabilizatoru.

Iranci očekuju da će Simorg, pored pretpotopnih Fokkera, zamijeniti američke transportne bestselere C-130, još uvijek okosnicu njihovog vojnog transportnog zrakoplovstva. Teheran je i u ovom slučaju bio američki klijent, ali je zbog napetih odnosa s Washingtonom počeo postupno zamjenjivati zapadne avione onima ruske i domaće proizvodnje.

Razvoj Simorga slijedi nakon ukidanja posljednjih ograničenja Ujedinjenih naroda na iransku trgovinu oružjem kao rezultat Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana, sporazuma o nuklearnom pitanju, potpisanog 2015. Ukidanje UN-ovih ograničenja, ocjenjuju analitičari, utire put iranskom naoružanju i natjecanje na globalnom tržištu, osobito velikom tržištu za turboelisne transportere. Oni predstavljaju jedan od najčešće korištenih tipova vojnih zrakoplova u svijetu i služe ne samo zračnim snagama, već i mornaricama i kopnenim vojskama mnogih zemalja, od kojih neke nemaju gotovo nikakve sposobnosti borbenog zrakoplovstva.

Kao neborbeno sredstvo, Simorg bi se moglo pokazati lakšim za izvoz usprkos prijetnjama sankcijama iz Washingtona svakom potencijalnom klijentu za iransko oružje prema Zakonu o suprotstavljanju američkim protivnicima sankcijama, jer bi Teheran mogao tvrditi da zrakoplov nije isključivo sredstvo vezano za obranu. Mogao bi se koristiti u civilne svrhe u samom Iranu, kao i u inozemstvu, slično kao što je C-130 imao više od desetak civilnih operatera.

Ipak, zasad je neizvjesno u kojoj će se mjeri zrakoplov proizvoditi, koliko je konkurentan u smislu operativnih troškova u usporedbi s konkurencijom i hoće li se koristiti izvan iranskih zračnih snaga, posebice u ratnoj mornarici ili Revolucionarnoj gardi.