"Kad sve ovo završi, organizirat ćemo pravi ukop", zavjetuje se unuka.

Svugdje gdje koronavirus udara, bez obzira na kulturu ili religiju, vjekovni obredi u čast umrlima i za utjehu ožalošćenima obustavljeni su ili jako skraćeni.

Virus, koji je diljem svijeta ubio više od 10.000 ljudi, preoblikovao je mnoge aspekte smrti, od praktičnog baratanja zaraženim tijelom do pružanja emotivne i duševne utjehe onima koje preminuli iza sebe ostavlja.

Mrtvaci s maskama

U Irskoj je pogrebnicima rečeno da stavljaju maske na lica mrtvaca kako bi reducirali čak i tako minoran rizik od zaraze. U Italiji mrtvozornici članovima obitelji video vezom prenose svećenikov blagoslov pokojnika.

U gradovima teško pogođenima koronavirusom mrtvačnice i krematoriji rade prekovremeno i nema vremena za obrede.

Upravitelj gradskih groblja u Bergamu Giacomo Angeloni kaže da je ondje pet do šest puta više umrlih nego što je uobičajeno.

Talijanska vojska je u Bergamo, grad sa 120 tisuća stanovnika, u srijedu poslala 50 kamiona za prijevoz umrlih u manje zahvaćene pokrajine.

"Pogrebi omogućuju zajednici da se okupi, iskaže emocije, govori o pokojniku i formalno se oprosti", kaže britanski psiholog Andy Langford.

"Kad nemate kontrolu nad tim kako možete tugovati i kako iskusiti zadnje trenutke s nekim, to može zakomplicirati vašu tugu i pogoršati je", dodao je.

U Iranu, gdje je situacija teška kao i u sjevernoj Italiji, bolnice i mrtvačnice preplavljene su tijelima.

Vlasti su unajmile dodatne radnike za kopanje grobova, rekao je upravitelj teheranskog groblja Behšeh Zahra. "Radimo dan i noć. Nikada nisam vidio ovakvu situaciju".

Obreda nema. Tijela se dovoze kamionima i pokapaju se bez rituala pranja kao što islam nalaže.

Neki Iranci misle da vlasti žure s pokapanjem kako bi prikrile velik broj mrtvih, a ne da suzbiju širenje zaraze.

"Dužnosnici lažu o broju mrtvih", kazao je radnik u bolnici u Kašanu, gradu tri sata vožnje udaljenom od Teherana. "Vidio sam desetke tijela zadnjih dana, ali su nam rekli da o tome ne govorimo".

I dvije medicinske sestre kazale su Reutersu da misle da je broj mrtvih veći od službenog.

Iranske vlasti negiraju zataškavanje. "Vlada je iskrena prema narodu", kazao je neki dan u govoru naciji predsjednik Hasan Rohani.

Dvostruki plastični omotač

U Kini i Južnoj Koreji brzo su shvatili da je pogrebnički posao potencijalan izvor transmisije. Obredi žalovanja i izražavanja sućuti, inače svojevrsni društveni događaji u južnoj Aziji, srezani su na minimum.

U Južnoj Koreji je broj sudionika pogreba pao za 90 posto, bez obzira je li osoba umrla od koronavirusa ili nečeg drugog, a u Wuhanu članovima obitelji nije dopušteno niti da vide tijela svojih najmilijih.

Ničega što bi nalikovalo karminama, naravno, nema.

U Španjolskoj je, na primjer, velik grozd zaraze utvrđen nakon pogreba u sjevernom gradu Vitoriji u veljači. Najmanje 60 sudionika pogrebne povorke kasnije je bilo pozitivno na koronavirus, pisali su mjesni mediji.

Španjolska je druga europska zemlja po broju smrtnih slučajeva, nakon Italije, i većina ljudi ne izlazi iz kuća. Referirajući se te restrikcije, španjolski premijer Pedro Sanchez kaže da je to "okrutna" bolest koja paralizira ljudsku potrebu za druženjem.

U Irskoj su potpuno zabranili pogrebe s otvorenim lijesom. Šansa da se netko zarazi s mrtvog tijela jako su male, ali vlasti ništa ne žele prepuštati slučaju.

U Izraelu još nitko nije umro od koronavirusa, ali kad se to dogodi pokojnik će po naputku ministarstva zdravstva biti omotan u dvostruku nepropusnu plastiku umjesto, po tradiciji, u laneni pokrov.

Nedvidljiv neprijatelj

Prošli mjesec je zaposlenik pogrebnog zavoda u Wuhanu napisao esej na društvenim mrežama i požalio se da je njegova služba jednako opterećena kao i medicinska, ali o pogrebnicima nitko ne priča.

Ustvrdio je da njegovo osoblje radi bez predaha otkako je počela epidemija i jedva da mogu otići do toaleta.

Pola svijeta dalje, u Bergamu, pogrebnici su istoj situaciji.

"Kao da smo u ratu s nevidljivim neprijateljem", rekla je Roberta Caprini, partnerica u pogrebnom poduzeću Centro Funerario Bergamasco.

"Radimo neprekidno dva tjedna. Spavamo tri do četiri sata noću", kazala je.

Bergamska crkva svih svetih pretvorena je priručnu mrtvačnicu. Klupe su razmaknute kako bi se napravilo mjesta za lijesove, kojih je ondje neki dan bilo šezdesetak.

Govorila je o "stvarnoj muci" koju obitelji osjećaju kad im voljene voze u bolnicu iz koje se više neće vratiti.

Njezina tvrtka organizirala je video prijenose pokopa, a ponekad uspiju izvesti da mrtvačka kola prođu pokraj kuće ožalošćenih "pa se oni spuste na ulicu, mahnu i brzo se pomole".