Iako je studija bila usporedna, znanstvenici se nadaju kako će rezultati ovog istraživanja dovesti do pozitivnih promjena u mjerama protiv siromaštva.

Ekipa znanstvenika predvođena pedijatricom Kimberly Noble sa sveučilišta Columbia ističe kako su naši mozgovi proizvodi genetike i utjecaja okoline, a iskustva iz djetinjstva su kritična za oblikovanje i dalji razvoj mozga. Stoga ne treba čuditi činjenica da djeca iz obitelji s višim socioekonomskim statusom imaju tendenciju biti bolji u školi od djece iz siromašnijih sredina.

Neuravnotežen sustav

Znanstvenici naglašavaju kako je ovu neravnotežu u edukacijskom i društvenoekonomskom sustavu potrebno čim prije svladati i omogućiti svakom djetetu da se osjeća ravnopravno i da ne bude isključeno iz društvenih aktivnosti njegove okoline.

Znanstvenici su također identificirali i vezu između morfologije mozga i obrazovanja roditelja. Djeca koja dolaze iz visokoobrazovanih obitelji obično imaju veći hipokampus, područje mozga u kojem se realiziraju aktivnosti učenja i pamćenja.

Tijekom istraživanja znanstvenici su otkrili kako područja u mozgu na koja kronična izloženost siromaštvu ostavlja trag uključuju ona koja su zadužena za radnu memoriju, regulaciju impulsa, vizualno-prostorni, jezični i kognitivni konflikt.

Stres kao uzrokDokaze, pak, da djeca iz siromašnih okruženja najvjerojatnije imaju drukčiji mozak znanstvenici su pronašli u u četiri primarne vrste iskustva; izloženosti toksinima, kroničnom stresu, kroničnoj izloženosti supstandardnim kognitivnim vještinama te konačno u oštećenim emocionalno-socijalnim odnosima. Stručnjaci naglašavaju kako se ova četiri faktora mogu pronaći kod većine djece koja dolaze iz loših socio-ekonomskih sredina.

Pedijatrica Noble zajedno je s bihevioralnim znanstvenicima dodatno produbila shvaćanje ovog fenomena pa je tako tijekom spomenutog skeniranja mozga kod nešto više od 1000 djece iz devet velikih američkih gradova otkriveno kako siromaštvo remeti aktivnost mozga već od rane dobi.

Kao kontrolne varijable koristili su čimbenike poput spola, dobi i genetske pozadine te su pritom otkrili snažnu povezanost između visine prihoda i površine mozga zadužene za jezik i izvršavanje zadataka. Kod onih s najnižim prihodima, čak i minimalan porast prihoda znači mnogo za razvoj mozga. Kod onih sa srednjim i visokim primanjima razlika, pak, nije toliko uočljiva.

Razlike u debljini režnja

Sličnim istraživanjem pozabavio se i John Gabrieli s prestižnog američkog sveučilišta MIT koji je sa skupinom znanstvenika predvodio ekipu znanstvenika koji je su koristeći magnetnu rezonanciju za proučavanje mozga 23 djece iz obitelji s niskim primanjima i 35 onih koji su potjecali iz imućnijih obitelji došao do rezultata prema kojem su učenici koji dolaze iz obitelji niskih primanja u pravilu imali lošije rezultate od vršnjaka koji dolaze iz obitelji visokih primanja.

Profesor Gabrieli je tijekom opsežnih istraživanja došao do saznanja kako su bogatiji učenici imali deblji temporalni i zatiljni režanj koji su, između ostalog, zaduženi za vid i pohranu znanja. Pored toga, razlike u kortikalnoj debljini zaslužne su za gotovo polovicu razlike u bodovima tih učenika.

Znanstvenici navode kako je površina mozga značajna zato što se upravo tu nalaze moždane stanice odgovorne za inteligenciju. Ljudski mozak ima duboke brazde i nabore zato što je morao stati u malu lubanju, a kada bi se nabori ispravili, mozak bi bio mnogo veći nego što izgleda.

Kako funkcionira mozak u siromaštvu

Studija je pokazala da društvenoekonomski uvjeti imaju veoma veliki utjecaj u ranom razdoblju razvoja mozga, a posebno velike razlike uočene su u regijama odgovornim za govor i čitanje, pamćenje, sposobnost donošenja odluka i razumijevanje prostornih odnosa. Veću površinu mozga djece iz bogatijih sredina naučnici objašnjavaju uravnoteženom ishranom, koja osigurava mozgu značajne hranljive tvari, ali i činjenicom da imućniji roditelji potiču mentalnu aktivnost svoje djece.Zanimljivo je i nedavno provedeno istraživanje kako mozak funkcionira u siromaštvu.

Naime, časopis Science objavio je ovog mjeseca revolucionarno istraživanje neuroznanstvenika Josepha W. Kablea i Josepha T. McGuirea koje otkriva da siromaštvo umanjuje našu sposobnost da donosimo odluke o školovanju, financijama i životu uopće, a mnogi to vide kao kontraargument tvrdnjama da su siromašni ljudi sami krivi za loše odluke i kao kritiku politika koje uskraćuju novac najsiromašnijim obiteljima ako se ne ponašaju na određen način.Kada su Kable i McGuire izučavali vrijeme, neizvjesnost i donošenje odluka, otkrili su da vrline kao što su strpljenje i samokontrola nisu tako jednostavne kao što su prethodna istraživanja tvrdila.

Prema njima, kada osoba ne vidi izlaz iz siromaštva, njoj to toliko teško pada da u potpunosti odustaje od dugoročnog planiranja, i to ponajviše što su kratkoročne potrebe toliko velike, a dugoročna dobit od uskraćivanja zadovoljstva se ne nazire. Pritom dodaju kako ti podaci ne ovise o samoj osobi, već o kontekstu u kojem ta osoba živi.