Kroz veći dio ljudske povijesti bogati su bili ti koji su imali najviše slobodnog vremena. Hans-Joachim Voth, ekonomski povjesničar na Sveučilištu u Zürichu, kaže kako je 1800-ih prosječan engleski radnik radio 64 sata na tjedan. 'U 19. stoljeću mogli ste reći da je netko onoliko siromašan koliko puno radi', kaže Voth. No u današnjim naprednim gospodarstvima stvari stoje drugačije. Ukupan broj radnih sati se smanjio tijekom prošlog stoljeća, a bogati su počeli raditi dulje od siromašnih, piše The Economist
Godine 1965., ljudi s fakultetskom diplomom, koji su željeli postati bogatiji, imali su malo više slobodnog vremena nego ljudi koji su završili samo srednju školu. No do 2005., fakultetski obrazovani ljudi imali su osam sati manje slobodnog vremena u tjednu od radnika koji su završili samo srednju školu. Brojke iz American Time Use Surveyja, koje su objavljene prošle godine, pokazuju da Amerikanci s diplomom ili s višim obrazovnim stupnjem rade dva sata više svaki dan od onih bez diplome. Druga istraživanja pokazuju da je udio fakultetski obrazovanih Amerikanaca (muškaraca) koji redovito rade više od 50 sati tjedno porastao sa 24 posto u 1979. na 28 posto u 2006. Istovremeno je pao udio onih radnika koji nisu uspjeli završiti srednju školu. Izgleda da bogati više nisu klasa koja ima vremena za dokolicu, piše The Economist.
Postoji nekoliko mogućih objašnjenja. Jedno ima veze s onim što ekonomisti nazivaju 'efektom supstitucije'. Veće plaće znače i skuplje slobodno vrijeme: ako ljudi uzmu slobodne dane, to za njih znači da se odriču novca koji bi tih dana mogli zaraditi. Od 1980-ih, plaće onih na vrhu snažno su porasle, a prosječnim zaposlenicima stagnirale su ili padale. Tako rastuća nejednakost potiče bogate da rade više i siromašne da rade manje, piše The Economist.
Priroda moderne ekonomije po kojoj 'pobjednik uzima sve' može pojačati učinak zamjene. Tvrtke koje potiču inovacije imaju tendenciju stjecanja velikih dobitaka (npr. YouTube, Apple i Goldman Sachs). Rezultat toga što ćete potući svoje konkurente može biti ogroman. Istraživanje Petera Kuhna sa Sveučilišta u Kaliforniji u Santa Barbari i Fernanda Lozana s koledža Pomona pokazuje da isto vrijedi i za visoko kvalificirane radnike. Premda ne budu odmah plaćeni za svoj prekovremeni rad, najuspješniji radnici, često oni koji imaju najviše odrađenih sati iza sebe, mogu na kraju 'pobrati vrhnje' na tržištima u kojima 'pobjednik uzima sve'. Dok je ranih 1980-ih čovjek koji je radio 55 sati tjedno zarađivao 11 posto više od čovjeka koji je radio 40 sati na istom poslu, taj se jaz povećao na 25 posto na prijelazu tisućljeća.
Ekonomisti su skloni pretpostavci da se efektu supstitucije mora u nekoj fazi suprotstaviti 'efekt dohotka': kako veće plaće omogućuju ljudima da zadovolje više od svojih osnovnih materijalnih potreba, oni se odriču dodatnog rada i umjesto toga biraju više slobodnog vremena. No novi društveni običaji možda preokrenu ove efekte, piše The Economist.
Status rada i slobodnog vremena u bogatom svijetu znatno se promijenio od 19. stoljeća. Slobodno vrijeme više nije znak društvene moći. Umjesto toga, ono simbolizira beskorisnost i nezaposlenost.
Istraživanje koje je provela Arlie Russell Hochschild sa Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji, sugerira da rad postaje intelektualno poticajan i da ljudi počinju uživati u njemu više od obiteljskog života. Bogati ljudi osjećaju sve više da je ostanak kod kuće gubljenje vremena. Istraživanje iz 2006. pokazalo je kako Amerikanci čiji su prihodi veći od 100.000 imaju 40 posto manje 'pasivnog slobodnog vremena' (kao što je gledanje TV-a) od onih koji zarađuju manje od 20.000 dolara.
A što je s manje obrazovanim radnicima? Povećanje slobodnog vremena vjerojatno znači pogoršanje izgleda za zapošljavanje.
Godine 1965., stopa nezaposlenosti američkih maturanata bila je tek za 2,9 posto viša od stope nezaposlenosti onih koji imaju fakultetsko obrazovanje. Danas je veća za 8,4 posto.
