Od svih mogućih postizbornih scenarija u Italiji o kojima se naveliko debatiralo na europskoj razini, ostvario se onaj najgori. Ne toliko zbog dominantnog euroskepticizma među biračima od kojih je više od ukupne polovice glasalo za opcije koje se eksplicitno protive paneuropskim mjerama štednje (Berlusconi i Grillo), već zbog političkog cul-de-saca u kojem se zemlja našla dan nakon završetka izbora. Naime, sa 119 osvojenih mjesta u Senatu, lijeva koalicija Piera Luigija Bersanija, tek simbolički pobjednik, veoma je daleko od potrebne većine od 158 mjesta, čak i ako joj se pribroji 18 mjesta Montijeve koalicije
Takva blokada u kojoj nitko, ni relativni pobjednici ni relativni gubitnici, ne može sakupiti većinu za uspostavu vlade, nužno zahtijeva kreativne interpretacije. Za početak, valja naglasiti da je propao toliko željeni scenarij europskih čelnika o duu Bersani-Monti koji bi nastavio s reformama i mjerama štednje i donekle konsolidirao posrnulu talijansku ekonomiju. Birači su, glasajući za Grillov pokret Pet zvjezdica, prije svega poslali poruku o svom dubokom nezadovoljstvu proteklim mandatima. Drugačije rečeno, Mario Monti je donekle uspravio poziciju Italije na međunarodnim tržištima zahvaljujući oštrim mjerama štednje, no na ovim izborima naplaćen je socijalni danak povećanih poreza, smanjenih primanja i visoke stope nezaposlenosti koja među mladima iznosi alarmantnih 37 posto.
Opcije koje se nude su sljedeće: tu je mogućnost raspisivanja novih izbora, no to bi značilo da političke elite nisu bogznašto naučile iz poraza. Tu je zatim malo vjerojatna megakoalicija desnice i ljevice, Berlusconija i Bersanija, na koju poziva Il Cavaliere koji ima sve razloge za zadovoljstvo s osvojenih oko 30 posto glasova koje mu na početku kampanje nisu davale ni najoptimističnije prognoze.
U trenutnom rasporedu snaga, ostaje nada, doduše mršava, da će nova parlamentarna sila, okupljena oko Beppea Grilla i njegovog pokreta Pet zvjezdica, pokazati minimum političke odgovornosti. S četvrtinom osvojenih glasova ove se političke novajlije uglavnom predstavlja kao najveći kamen spoticanja sastavljanju buduće vlade. No s obzirom na respektabilan broj osvojenih zastupničkih mjesta (54 u Senatu, 108 u donjem domu), tu bi perspektivu možda valjalo obrnuti i promatrati ih kao moguće rješenje, a ne samo kao nepremostivu prepreku. Sam Beppe Grillo neće moći zbog prijašnje osude (nehotično ubojstvo u automobilskoj nesreći) predvoditi skupinu pridošlica iz svog nekonformističkog pokreta, nesviklih na političku arenu. Dio analitičara optimistično se priklanja tezi o mogućoj institucionalizaciji novih zastupnika, a ostatak smatra da Grillo mora što prije odlučiti želi li kakav sporazum s ljevicom ili će se pak i on oglasiti u korist novih izbora. No s obzirom na mahom negativnu retoriku njegove kampanje, usmjerene protiv čitave talijanske upravljačke elite (nakon rezultata poručio je: 'S njima je gotovo i oni to znaju'), konstruktivno rješenje zasad se ne nazire.
Beppe Grillo je tako, usprkos samom sebi, postao ključni element ne samo parlamentarnih izbora, već i nove krize talijanskog vodstva koja je upravo započela.
