Ništa više nije kao prije. Ne samo zato što je pred nešto više od jednog desetljeća Ivo izgubio sluh te sada jedva čuje preko aparata, nego i stoga što su drevnu tradiciju galebarenja zamijenili drugačiji oblici nadraživanja hipofize.

'Gledam te momke danas i to je tužno. Nema više uživanja u životu, nego se izdrogiraju i iznapijaju i što možeš onda? Ništa!' oplakuje Ivo nove generacije i moči usta bevandom. Ono što se sada zove ljetno grčenje za snošaj s upitnim rezultatom, u njegovo se vrijeme zvalo 'dođi da ti pokažem kako se kormilari'.

Možda je tajna Ivinog uspjeha ta što čovjek nema praktički ništa bodulsko na sebi. Hladniju polovicu godine provodio bi u Beču, pjevao po tamošnjim kavanama i učio njemački, da bi u toplije doba dokazivao po šibenskom arhipelagu kako je baratanje jezikom jedan od boljih afrodizijaka. Teatralan, romantičan, s elaboriranom gestikulacijm i manirima, savršeno ga mogu zamisliti kako obrađuje veselo pripite pripadnice nježnijeg spola dok ih vodi po ekskurzijama oko Kornata. Rutina je bila filigranski usavršena.

'Uzeo bih grupicu turista, pa već negdje na 150 milja izvadio na stol bevandu i par pravih kobasica, dobrog sira. Imao sam spremnu i ribu za staviti na gradele kasnije. Nijemci stvarno nemaju stila ni granice kad je riječ o alkoholu. Mislim na muškarce. Tako bi ti muževi na povratku bio toliko pijani da su se prebacivai jedan preko drugog, balili, bez ikakve ideje gdje su i što su. Žene bi mi onda znatiželjno prilazile, a ja bih im pokazivao kako se vozi brod. Postavio bi ih za kormilo i pridržavao s leđa. Pa, malo po malo, jedna ruka tu, druga tamo... mnoge od njih uopće nisu nosile gaćice', pitoreskno mi Ive dočarava situaciju, ne gubeći iz vida ni jedan suptini detalj.

Nijemice, Austrijanke, Slovenke, ponekad i nekoliko njih u jednom danu, Ivo je punih 25 godina, od 1965. do 1990, imao pune gaće posla. Spomenem mu Hrvatice, on malo iskrivi lice i samo odmahne rukom. Očito se bolje snalazio po germanskim šumama. Ali, avaj, zlatno doba međunarodne razmjene tekućina naglo je prekinuo rat. 'Odjednom, sve je stalo. Za trajanja rata i najmanje pet godina poslije ovdje nije bilo nikoga.' Stigao je potom i slušni aparat koji je stavio točku na glazbeni dio priče. Dio koji je mogao biti daleko senzacionaniji da se šepurinski galeb nije tako navukao na perolako osvajanje kupaćih kostima.

Kaže mi da su nekad u Vodicama postojale dvije konobe u koje se u večernjim satima nije moglo ući od gužve. Masa ljudi tiskala bi se u maloj uličici, a kada bi on ušao, nastao bi tajac. 'Uzeo bih gitaru, dvije litre bevande i odvalio nekoliko dalmatinskih, talijanskih, ruskih... Ponude za angažmane dolazile su sa svih strana, ali me nije zanimalo. Već sam bio angažiran', prisjeća se Ive s ponosom. Nikada nije završio započetu muzičku akademiju u Zagrebu, ostala mu je još godina dana. Mogao se možda probiti i u Berlinu gdje ga je zvao njemački producent koji je ljetovao u Vodicama. Ivo se nećkao, čak i doletio do Berlina, ali je nakraju odustao od snimanja dokumentarca i stapanja s tamošnjim opernim miljeom. 'Bio sam svjestan da život profesionanog pjevača donosi puno odricanja. Nisam htio izgubiti svoju slobodu', priznat će u nekom sjetnom tonu. No, nije ga preteško razumijeti. S najljepšim brodom u okolici i lokalnom reputacijom koje se ne bi posramio ni Mick Jagger, što mu je Berlin stvarno mogao dati?

Zanimljivo je da se hiperaktivni galeb Ivo nikada nije našao u klinču s nekim od rogonja. Njihovi muževi nikada za to ne bi saznali, veli. Ne bi ni znali kada bi ih za zimskih mjeseci posjećivao na njemačkim adresama. Ipak, takav tretman imale su samo rijetke. Naime, Ivo se s vremenom malo razmazio i postao probirljiv. Često, priča mi, nije trebao napraviti apsolutno ništa ne bi li se doveo u vruću situaciju. Žene su mu same prilazile. Ako bi usput uzeo gitaru i zapjevao, pokosio bi ih poput kombajna.

U Šepurini je slovio za niškoristi i kurviša. Prisilno se oženio kada mu je bilo 17 godina i nekako je očito da se nikada nije navikao na tu činjenicu. Štogod i kakogod, s istom ženom živi i dan danas. Ćakulamo u 'Ribarskim dvorima', restoranu koji je svojedobno podigao i po kratkom postupku začepio usta ostatku sela. 'Otad su manji od makova zrna', kaže sa smješkom.

Vodi me na kraju u svoj legendarni brod. Napravljen još u tridesetima, izgleda kao da je jučer isplovio iz nekog retro butika. Spuštamo se u unutrašnjost kabine, puca me pokoji lascivni flash, čujem davno prohujale uzdahe suncem opaljenih Njemica, a na klupici pored stola stoji gitara. 'U ovaj brod ulažem svaku kunu koju zaradim. Dolazim tu s vremena na vrijeme i pokušavam raditi pjesme premda jako slabo čujem. Nekada sam imao harmoniju u malom prstu', ponosno mi pripodvjeda dok meni pada pogled na drvenu bačvicu za vino. Ručka, koja je istovremeno i lijevak, anatomski je savršeno istesana u oblik muškog uda u bijesnoj erekciji. Komentiram izvedbu, a Ivo me podučava za kraj: 'Kad me pitaju gdje su jaja, kažem im da se ne vide jer su u vinu. Jer, Krešimire, jaja se moraju toćati!'