Sa zadnjim danom tog tjedna škola je stradala u snažnom potresu. Zidovi koji su od 1958. s mnogim pokoljenjima upijali znanje o svijetu nisu više bili sigurni. Uz veliku upornost i zalaganje roditelja, pala je odluka da se moraju srušiti kako bi se na tom mjestu izgradila nova škola. Ovog ponedjeljka, nakon četiri godine izbjeglištva na četirima alternativnim lokacijama, 600-tinjak bukovačkih učenika vratilo se u svoju školu – novoizgrađeno moderno zdanje na 8000 kvadrata.

Prilazimo tek otvorenoj školi na Bukovcu. Iz svježe zemlje koja je obgrlila ovu modernu kuboidnu zgradu nikla je tek pokoja vlat trave. Dok razmišljamo kako će tek posađena stabla oko škole rasti s ovom djecom, shvatimo da se ona uopće ne čuju - iz nje dopire samo drndanje bušilice. Baš u trenutku u kojem smo se zapitali je li se nastava uopće počela održavati, začuje se školsko zvono, a s njim i gromoglasan dječji žamor.

Na prostranom glavnom hodniku kroz kolone djece pokušavamo se probiti do ravnateljice škole, dr. sc. Mirjane Boras. 'Jedva sam vas čula gore da zvonite. Veliki je odmor', govori nam zvonkim glasom pokušavajući nadglasati djecu.

Nova škola na Bukovcu najveća je u kojoj smo dosad bili. Zgrada koja je koštala oko 18 milijuna eura ima pet dilatacija – u prizemlju se održava razredna, a na prvom katu predmetna nastava. Sve učionice moderno su opremljene, škola ima i veliku i malu sportsku dvoranu, knjižnicu, menzu, prostorije za odmor, a na krovu zgrade nalazi se atletska staza. Mislilo se i na djecu i profesore s invaliditetom, pa na raspolaganju imaju i njima prilagođen sanitarni čvor, ali i lift.

Četiri godine muke i strpljenja

'Trebali ste vidjeti kako je ova škola prije izgledala - to je bilo 19. stoljeće', kaže nam ravnateljica, a vodi je od 2012.

Tijekom izgradnje djeca su pohađala nastavu na alternativnim lokacijama – u 11 različitih termina autobus ih je svaki dan vozio u četiri škole: Preradovićevu, Fran Krsto Frankopan, Jordanovac i Žuti brijeg. Ured ravnateljice, tajništvo i računovodstvo su pak bili smješteni u prostorijama Mjesnog odbora na Požarinju, u kojima se održavala i izborna nastava.

'Raspored je morao biti pomno isplaniran u minutu. Kako voditi školu u takvim uvjetima? Ništa ne bi bilo moguće bez suradnje svih – roditelja, učitelja i djece. U svakoj od škola odredili smo voditelja – učitelja kao most između mene te ostalih učitelja i učenika u školi u kojoj predaje. Drugačije nije moglo jer imamo 31 odjel i ne znate kome ste što rekli, kome niste, a nismo bili u zajedničkom prostoru', ističe ravnateljica Boras.

I dok su, kako kaže, najmanjima ti svakodnevni 'izleti' bili uzbudljivi, najteže je bilo roditeljima koji imaju više djece. Jednom djetetu autobus bi polazio u jedno vrijeme, drugom u neko drugo. U OŠ Žuti brijeg djeca su pak išla u dvjema smjenama jer nije bilo dovoljno mjesta za sve.

'Zamislite kako je bilo roditeljima koji imaju, primjerice, troje djece. Još kad uzmete u obzir to da najmanju djecu moraju i dočekati na autobusnim stanicama. Tu stvarno moram pohvaliti učitelje. Svaki dan netko je bio dežuran u busu i svi oni bi u slučaju da roditelj nije bio na stanici kad dijete treba izaći pričekali s njim. Imali su popis kad koje dijete izlazi da se ne bi dogodilo da izađe na pogrešnoj stanici. I sve je to bilo volontiranje', kaže nam Boras.

Dok obilazimo školu s ravnateljicom, počeo je novi sat. Ulazimo u tzv. STEM trakt, gdje se održava nastava iz kemije, biologije i fizike, kako bi učenici mogli raditi na projektima u kojima su uključena sva tri predmeta.

'Dok radiš pokus, triput pročitaj zadatak jer ćeš se prepasti kad vidiš riječ kiselina, pa ćeš onda shvatiti da je riječ o octu. Tri puta pročitaj…', ne da se smesti profesorica biologije kad smo kratko povirili u njihovu učionicu.

Ravnateljica kaže da su svi oduševljeni novom školom.

'Osjećaj je kao da ste se vratili doma. Zamislite da ste na četiri godine morali napustiti svoj stan, obitelj – sve. Pa i da je sve isto kao prije, bili biste sretni. Konačno ste došli u svoje', kaže Boras.

Roditelji gurali projekt

A sretni su i roditelji, dodaje ona, koji su cijelo vrijeme bili ogromna podrška i imali razumijevanja. Bilo je naravno i negativnih reakcija zbog toga što je nova škola trebala biti otvorena još prije godinu dana, ali ravnateljica kaže da je većina njih imala razumijevanja za situaciju jer su vidjeli da svakim danom nova zgrada napreduje i da se jednostavno moraju još malo strpjeti.

'Cijelo vrijeme gurali su projekt. Svako malo su se pojavljivali u javnosti, dolazili na sastanke u Gradu i nisu dopustili da se zaboravi na gradilište škole', ponosno će Boras.

A koliko su spremni na suradnju i inicijativu, roditelji su pokazali i kad je Boras 2012. iz moderne škole na Malešnici došla u tada 60 godina staru školu na Bukovcu. Kako je u cijeloj zgradi samo jedna prostorija imala internet, profesori su donijeli svoje bušilice, kupili metre i metre internetskih kabela i sami bušili da bi provukli žice od učionice do učionice. Potom je i nekoliko tvrtki u kojima rade roditelji doniralo otpisana računala, a uskoro su pristigle i donacije za projektore i platna.

'Bio je to stari prostor, ali smo za nekoliko godina zapravo imali sve i počeli se služiti računalima', ističe Boras.

Škola koja će se otvoriti zajednici

Sad se svi pomalo uhodavaju i prilagođavaju novom prostoru, ali ima još puno posla. Tajništvo je još uvijek smješteno na Požarinju, čekaju se novi aparati za školsku kuhinju i dio namještaja. No kad se svi u potpunosti smjeste, ravnateljica ima velike planove za školu.

'Citirat ću Miroslava Radmana – kako ćete otkriti za što vam je dijete talentirano? Pružite mu što više mogućnosti. Kad ih sve isproba, vidjet će za što je talentiran i što mu se sviđa. Moja vizija je da ova škola pruži toj djeci što više mogućnosti i da se otvori zajednici', kaže Boras te se nada da će uskoro zaživjeti i mnoge izvannastavne i izvanškolske aktivnosti.

'To je bit ovako moderne škole. Ponuditi raznovrstan sadržaj, ali ne samo u sklopu nastave – nego otvoriti vrata i sportskim klubovima, glazbenim školama… Nije smisao škole da učenici sjede u njoj dok traje nastava i da se ona zaključa kad izađu iz nje. Zašto jednom mjesečno ne bismo imali glazbene večeri, na kojima će nastupati netko iz kvarta? Da se mladi druže sa starijim ljudima. Sve to treba ponuditi i s vremenom to može zaživjeti', kaže ona.

A moderni uvjeti u kojima se ovi učenici sada školuju, dodaje ona, ništa ne bi značili bez dobrih učitelja.

'Tehnologija vam samo olakšava, ali ključan je učitelj. Uvjeti mogu biti savršeni, ali ako nemate učitelja koji u svakom trenutku razumije da se ispred njega nalazi jedinstveno dijete sa svojim karakteristikama, potencijalima i problemima te koji može doprijeti do njega, onda vam tehnologija ništa ne znači. Ona ne može i ne smije zamijeniti učitelje', ističe.