Kada Rusija otima ukrajinsku djecu iz njihovih domova i obitelji, ukrajinske majke nemaju izbora nego riskirati vlastite živote kako bi ih vratile. Putovanja koja traju tjednima kroz Rusiju i višednevna ispitivanja Savezna sigurnosna služba Ruske Federacije (FSB) postala su njihov svakodnevni užas. Bez ovih očajničkih pokušaja, čitave generacije mogle bi zauvijek biti izgubljene
U prvim danima invazije u veljači 2022. godine, ruske snage okupirale su Herson, usmjerivši ubrzo pozornost na najranjivije – ukrajinsku djecu. Jedna od tih priča je ona Tetyane Bodak, majke osmero djece, koja je činila sve kako bi zaštitila svoju djecu, odbijajući ih poslati u ruske obrazovne institucije pod okupacijom.
No, u kolovozu 2022., šest mjeseci nakon početka invazije, predstavnik okupacijskih vlasti, uz pratnju naoružanih vojnika, pojavio se na njezinim vratima. Preporuka da upiše djecu u lokalnu školu pod ruskim nadzorom bila je sve samo ne dobrovoljna, piše Euronews.
Indoktrinacija ukrajinske djece
Prema Mykoli Kulebi, bivšem predsjedničkom povjereniku za prava djece i čelniku organizacije Save Ukraine, ruski režim cilja ranjive obitelji, posebno samohrane roditelje i obitelji s mnogo djece. 'Djeca su prisiljena pjevati ruske pjesme, ukrajinski jezik je zabranjen, povijest se revidira prema ruskoj verziji, a propaganda je sveprisutna', objašnjava Kuleba.
Mnoge obitelji nemaju izbora nego prihvatiti slanje svoje djece u tzv. 'kampove za odmor', koji zapravo služe kao test lojalnosti režimu. Tetyanin 16-godišnji sin Vlad postao je jedna od tih žrtava. Dok je ona prisustvovala sprovodu svoje majke, ruski vojnici odveli su Vladimira u anektirani Krim.
Od otmice do izolacije
Vlad je bio jedan od mnogih ukrajinskih tinejdžera prisilno odvedenih u kampove na Krimu. Tamo je svakodnevno bio podvrgnut ruskoj propagandi, ali se opirao pravilima koliko je mogao.
Jedan od njegovih najupečatljivijih činova otpora bilo je skidanje ruske zastave s jarbola u kampu. Zbog toga je završio u izolaciji na pet dana, s minimalnim obrocima i prijetnjama slanjem u psihijatrijsku ustanovu. 'Stavili su me u malu sobu s rešetkama na prozoru. Bio sam odsječen od svijeta. Razmišljao sam o samoubojstvu', otkrio je Vlad.
Borba za povratak: Majčina opasna misija
Njegova Tetyana nije odustala. Unatoč opasnostima, krenula je na tisućama kilometara dugo putovanje kroz Poljsku, Bjelorusiju, Rusiju i okupirane teritorije kako bi spasila sina. Nakon tjedana putovanja, stigla je do pomorske akademije gdje su držali Vlada. Prošla je višednevna ispitivanja i pretrage FSB-a, uključujući zadržavanje u malenoj ćeliji.
Konačno, nakon što je bila prisiljena na kameru izjaviti da 'voli Rusiju', Tetyana je uspjela povesti sina natrag u Ukrajinu. Vlad se vratio u svibnju prošle godine, nakon osam mjeseci zatočeništva.
Posljedice traume i izgubljena generacija
Djeca poput Vlada i njihove obitelji suočavaju se s dugotrajnim psihološkim posljedicama. Strah, stres i nasilje ostavljaju duboke ožiljke. Organizacije poput Save Ukraine pokušavaju pružiti podršku rehabilitacijom, no stručnjaci upozoravaju da to često nije dovoljno.
'Mnoga djeca više se ne sjećaju svog ukrajinskog identiteta, osobito mlađa', kaže Kuleba. Dodaje da što duže djeca ostanu pod ruskom okupacijom, to je teže vratiti ih kući, fizički i emocionalno.
Procjenjuje se da je od 2014. godine pod ruskom okupacijom bilo 1,5 milijuna ukrajinske djece. Bez hitnog djelovanja, mnogi od njih mogli bi biti zauvijek izgubljeni.