U prosincu 2003. bilo je to zapušteno i smećem zatrpano zemljište na predjelu Bukovica, tek kojih desetak metara od Sandrine rodne kuće. Dvije godine kasnije ona je marom i predanošću stvorila oazu samoniklih i udomaćenih mirišljavih otočkih biljaka (kako ona voli reći - bilina). Danas je to živi hram mediteranske aromaterapije rasprostrt na 3551 četvornom metru, s 10.200 sadnica, više od 430 biljnih vrsta, 460 metara suhozida, koji godišnje obiđe 4000 posjetitelja.

'Ideja o miomirisnim vrtovima zametnula se podsvjesno u djetinjstvu jer sam odrastajući u Lošinju bila uronjena u mirise lošinjskih biljaka, čiju sam važnost počela osobito snažno osjećati u trenucima kad mi se učinilo da su ugroženi one i način suživota s njima. S vremenom je briga protiv nestanka tih milih mirisa našega djetinjstva postala briga protiv nestanka nas samih', kaže Sandra dok nam u kućici, tj. suvenirnici usred vrta priprema posebnu mješavinu lošinjskoga čaja.

'Miomirisni otočki vrt moj je poticaj izgradnji svijesti o važnosti miomirisa krajolika u stvaranju ugode i skroman prilog očuvanju prirodne baštine moga kraja. On je podsjetnik otočaninu i priručnik putniku za raspoznavanje mirišljave otočke prirode. Kad svi zajedno - domaći i strani gosti - prepoznamo biljna staništa ugode, znat ćemo ih zaštititi od uništenja', kaže ta vazda nasmiješena ekonomistica turističkog smjera, aromaterapeutkinja, vodič, animatorica, poduzetnica...

'Vrt je uređen po uzoru na otočke mirisne samonikle rajske krajolike. U njemu je više od 250 samoniklih biljnih mirišljavica lošinjsko-creskog otočja. Samoniklice su prikazane kako rastu u sličnim uvjetima kao one po divljim i često škrtim otočkim staništima te u istom, od prirode odabranom međusobnom biljnom skladu. Vrtne cjeline su tipični lošinjski priobalni krajolik, stari i mladi maslinik, smokvik, agrumik, kamenjar, nasad lavande te povrtnjak mirišljavih otočkih povrtnica. Ali Lošinj je i otok koji, pored Jadranskog, oplakuju sva mora svijeta zahvaljujući slavnim lošinjskim pomorcima koji su s dalekih prekomorskih putovanja donosili nepoznate biline', priča Sandra, pokazujući neke od stotinjak alohtonih iz svijeta donesenih biljnih svojti što upotpunjuje miomirisnu vrtnu sliku iza koje stoji čitava njezina filozofija mirisa.

'Sve civilizacije od istoka do zapada drže vrt posvećenim mjestom za smirenje duše, nadahnuće uma i – ljubavi žar. Uostalom, i biblijski Eden, kao mitska predodžba Raja, je – vrt. U mojoj viziji Otok je neka vrsta raja, prirodnoga vrta ograđenoga morskom modrinom. Sve ostalo je poteklo iz toga osjećaja. Vrt je priča o pobjedi lijepog nad ružnim, miomirisnog nad smradnim, u biti - Dobra nad Zlim. Kad vam ponestane nade, posjetiteljima uvijek kažem da im biljke pružaju mirišljave dokaze za ovu tvrdnju. Uvjerena sam da će biljke osjetiti vašu dobrotu', govori Sandra, vodeći nas kroz vrtna biljna staništa uokvirena gromačama, kamenim suhozidima složenim u tradiciji otočkoga pučkog graditeljstva. Dani su bure i s vrtnih odmorišta i opuštališta puca prekrasan pogled sve do Velebita.

'Nijedan mjesec ni dan u vrtu nisu isti, on nam se tijekom godine daruje u tisuću nijansi boja, oblika i miomirisa. Nova zora il' suton, treptaj vjetra il' sjena oblaka, procvali cvijetak il' plod zazori: svaki novi drhtaj otočke prirode pruža drukčiju, uvijek neponovljivu osjetilnu svečanost. Vrt zapravo svakoga trena miriše drukčije. Svaki titraj prirodnih elemenata modificira miomirisna zračenja: sunca trak ili oblaka sjen, struj maestrala il' svemir bonace, vlažina juga il' sušina bure. Drukčije vrt miriše u smiraj dana, drukčije u suton. O podne za sunčana dana dnevni je miomirisni crescendo.

Najjače pak vrtom zvone miomirisi nakon kiše', kaže Sandra i kao neku mirisnu molitvu slaže mjesece i blagoslove: u siječnju od limuna i naranče, u veljači od bora i lovora, u ožujku od ružmarina i mlječike, u travnju od šparoga, koromača i lošinjskog luka, u svibnju od kuša i brnistre, u lipnju od magriža, metvice i lavande, od srpnja do rujna slijedi vatromet mirisa, pa se senzacije smire u listopadu mirisima smokava, rogača i žižula, u studenom maslina i mogranja, a točku pred novi ciklus stavi prosinac mirtom i maginjama.

'Svaki taj stađun poziv je za druženje, recimo u travnju pozivamo goste da sudjeluju u branju šparoga iliti Šparožina kupu', kaže Sandra, napominjući kako njezini vrtovi nisu samo 'šetalište i opuštalište', nego i škola prirode - uz svaku bilinu je ime na hrvatskom i latinskom, a tko želi saznati, može si nabaviti višejezični priručnik 'Miomirisni otok' ili unajmiti vrtnoga vodiča. Priča ide dalje od prepoznavanja biljaka i vodi nas prema njihovoj upotrebi u medicini, kozmetici, gastronomiji…

'Pojedinačni posjeti se ne naplaćuju, nužno je samo da posjetitelji poštuju vrtni bonton. Ne smije se trgati, oštećivati ili otuđivati biljke, brati plodove ili sjemenke. Zabranjen je ulaz biciklom ili s psima bez povodca. Kretanje je moguće samo stazicama, a mogući su dogovori za posebna događanja i druženja, pa su dosad u vrtu održane brojne proslave, izložbe, predavanja, umjetnička druženja…', govori Sandra dok se polako vraćamo prema kućici, nekoj vrsti biljnoga alkemičarskog laboratorija.

'Nastojimo kreirati miomirisne rukotvorine i suvenire isključivo od miomirisnog bilja i drugih prirodnih sirovina porijeklom s našega otočja. Dio rukotvorina već je stekao zaštićeni naziv 'Hrvatski otočni proizvod', a većina ima potvrdu 'Izvorni lošinjski suvenir'. Svi se uklapaju u gradski projekt 'Miomirisi i okusi Lošinja'. Neki najviše originalni zaštićeni su autorskim patentom, poput lošinjskog čaja i biljnog likera nazvanog Moj otok', govori Sandra pa, dok nam pokazuje posebni sirup od bora, dodaje priču.

Nekoć u miomirisnom zaljevu Čikat Lošinjanke su čekale sretan povratak brodica svojih muževa, očeva i braće. Uz žene, na obali čekao ih je - alepski bor. Prvi naraštaj zasadio je krajem 19. st. prirodoslovac Haračić, a danas je bor glavna lošinjska miomirisna prepoznatljivica. Mirišljav sirup od smole bora na neki način priča je o čežnji povratka pa ga posjetiteljima preporučujemo da ih u njihovim domovima podsjeti na to da je vrijeme za povratak na Lošinj', pripovijeda Sandra.

Njezin zanos i predanost odavno su osvojili otočane, ali i brojne turiste, o čemu svjedoče brojne fotografije, novinski zapisi od sjevera Europe do Japana, ali i nagrade Grada, Županije i državnih institucija.

'Najveća nagrada su ljudi koji se vraćaju i to da je otok prepoznao našu priču i da je ona dostupna u svakom hotelu, agenciji i apartmanu, kao nešto posebno i autentično na prezentacijama na turističkim sajmovima', kaže Sandra, a za ovu sezonu priprema nova iznenađenja. Jedno od njih vezano je za povratak Apoksiomena (znamenite antičke skulpture grčkog atletičara otkrivene u lošinjskom akvatoriju) i otvaranje njegova muzeja.

'Javnosti nije poznato, ali u unutrašnjosti kipa bile su pronađene sjemenke mediteranskih biljaka, lovora, smokve, mirodija… Na temelju toga razvili smo cijelu Apoksiomenovu liniju, kozmetičku liniju za lice i tijelo, utemeljenu na antičkim tradicijama. Između ostalih, imamo Apoksiomenovo ulje za masažu i specijalni sapun od maslina i morskoga pijeska', objašnjava Sandra. Za koji mjesec namjerava zaokružiti plan prostornoga širenja vrta. Riječ je o 'povrtavanju' nove lokacije, a koja bi bila posvećena biljci tipičnoj za jug Mediterana.

'Činjenica da ona raste na našem otoku, dakle na sjeveru Jadrana, pokazuje da Lošinj uistinu ima posebnu klimu', tajanstveno govori Sandra iz, kako kaže, 'praznovjernog straha da ne uprska projekt', ne otkrivajući nam ime biljke.

A kad je na kraju pitam za neki doživljaj koji joj je u ovih 11 godina posebno ostao pri srcu, bez puno razmišljanja odgovara:

'Bezbroj je anegdota, sjećanja, susreta, ali je možda najveći kompliment vrtu izjava moje desetogodišnje sugrađanke koja mi je rekla za vrijeme škole u prirodi: 'Teta Sandra, puno sam čitala knjiga o bilju, ali tek kod tebe u Miomirisnom vrtu sve sam razumjela.' Tada sam znala da je krug zatvoren', kaže Sandra dok s prvim sumrakom zatvara vrata vrta.

Sutra je novi dan i novi – miomiris.