Pitanje medicinski potpomognute oplodnje samo površno se može percipirati kao pitanje koje se primarno odnosi na medicinsku problematiku i pitanje struke. No, ono se, ne samo u Hrvatskoj, već i u zemljama koje su ovo područje zakonom regulirale, nametalo i nameće kao prvorazredno političko pitanje te pitanje zaštite temeljnih ljudskih prava.

Naime, pitanje potpomognute oplodnje i prokreacije nedvojbeno pokreće moralne i etičke dvojbe, koje često nadilaze politička opredjeljenja pojedinca.

Nejasno je zašto se Vlada HDZ-a odlučila na ovako restriktivan i rigidan zakon, koji onemogućava liječenje neplodnosti u skladu s najnovijim medicinskim i znanstvenim dostignućima.

Sedamdesetih godina hrvatska medicina je bila sedma u svijetu po uspješnosti IVF metode, kada je ovom metodom rođeno prvo dijete u Hrvatskoj, dok se danas nalazimo na začelju.

Rješenja koja zabranjuju zamrzavanje zametaka dovest će do vrlo niskog postotka uspješnih trudnoća i poroda i prisiliti pacijentice na odlazak u inozemstvo.
Naravno, uz pretpostavku da imaju dovoljno novca.

U protekloj godini samo u jednom mjesecu 44 hrvatske pacijentice liječile su neplodnost u tri europska centra. Ovakvim zakonom taj će se broj povećati jer obitelji koje ne mogu imati djecu spremne su na sve da do djeteta dođu.

Stručnjaci upozoravaju jednako na ovaj problem, kao i na opasnost da bi dio hrvatskih liječnika mogao svoje ordinacije preseliti u susjedne zemlje.
Jednako tako, stručnjaci upozoravaju na štetnost višestrukog podvrgavanja žena hormonskim terapijama, pa se može zaključiti da je ovaj zakon donesen protivno zaštiti zdravlja žena.

U postocima, zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji u RH je dosad rođeno blizu 15 tisuća djece.

Iskustva Italije, kao zemlje koja je usvojila također ovako restriktivan i rigidan zakon, pokazuju upravo trend smanjivanja broja poroda, pa se postavlja pitanje zbog čega ne učimo iz tuđih grešaka. Nakon 2005. godine, kada je talijansko pravosuđe ukinulo ovaj zakon, trend uspješnih začeća i poroda počeo je bilježiti uzlaznu putanju.
Budući da je Hrvatska zemlja koja izumire, a iz primjera Slovenije i mnogih drugih europskih zemalja vidljivo je da je MPO jedan od značajnijih mehanizama natalitetne politike, postavlja se pitanje tko je u Hrvatskoj sebi uzeo pravo odricanja od djece i hrvatske budućnosti.

Još jedna od spornih odredbi ovoga zakona je odredba po kojoj se liječenje neplodnosti omogućava samo partnerima koji su u braku.
Takva odredba je, uz sve prethodno navedeno, diskriminirajuća jer, budući da je neplodnost bolest, njezino liječenje se ne može i ne smije vezati uz bračni status partnera.

Konačno, ostaje nejasno zbog čega se, unatoč preporukama i nastojanjima da se uključi, prilikom izrade ovog zakona ignorirala struka te zašto se, usprkos intelektualnim, znanstvenim i materijalnim resursima koje u ovom području posjeduje naša zemlja, mogućnosti da se ona iskoriste na dobrobit njezinih građana ograničavaju i ne koriste.

I na kraju, Vlada Republike Hrvatske ne samo da nije htjela slušati struku, nego se oglušila i na primjedbe udruga, kao i na potpise 13.000 ljudi koji su dosad potpisali peticiju protiv ovakvog zakona.

Da parafraziramo jedan naslov s portala, ovaj zakon bi se mogao svesti na slogan: Kad srce kaže dijete, Vlada kaže ne