Profesor Igor Dekanić rekao je da je Zakon o ugljikovodicima došao minutu do 12 sati: 'Takav zakon trebao je biti donesen puno ranije, a najkasnije 2009. godine kada je MOL dobio upravljačka prava nad Inom', kaže Dekanić i objašnjava da će zakon prije svega doprinijeti usklađivanju sustava istraživanja i koncesija za crpljenje ugljikovodika s međunarodnom praksom.

Hrvatski zakonodavni sustav trenutačno se u ovom području svodi na Zakon o rudarstvu kojim se jednako tretira eksploatacija čvrstih mineralnih sirovina s plinom i naftom. 'U proteklih 20 do 25 godina potpuno se promijenio način obračuna rezervi ugljikovodika. U Europi je usvojena međunarodna metodologija koju predlažu svjetski naftni kongresi i međunarodne udruge naftnih inženjera i ona je postala svjetska praksa. Mi tek sada ovim zakonom donosimo standarde koje smo trebali odavno donijeti', rekao je Dekanić.

Upitan hoće li to pomoći hrvatskom gospodarstvu i u kojem roku, Dekanić odgovara da će kod nas nakon donošenja zakona tek započeti proces nakon kojega ćemo godinama čekati na rezultate. 'Zakon će omogućiti konkurenciju naftnih i plinskih kompanija da istražuju prostore Dinarida i južnog Jadrana koji još nisu dovoljno istraženi', ističe Dekanić dodajući da je u posljednjih 20-ak godina tehnologija istraživanja nafte i plina znatno napredovala, a u Hrvatskoj se za to vrijeme nije istraživalo.

Neka istraživanja govore o mogućim rezervama od oko tri milijarde barela nafte, no Dekanić je po tom pitanju vrlo oprezan i upozorava da su to tek potencijali, a ne stvarna slika: 'Ne bih se usudio govoriti o velikim potencijalima svjetskih razmjera, ali siguran sam da su veći nego što smo do sada mislili. Ipak, bez dodatnih istraživanja teško je govoriti o brojkama.'

Pretpostavlja se da hrvatsko podzemlje krije većim dijelom rezerve plina jer, kako je rekao Dekanić, i danas s oko 15 bušotina na 'našoj' strani mora – Hrvatska većinu svojih plinskih zaliha dobiva iz Jadrana. 'Iz sjevernog Jadrana dobivamo većinu plina koji koristimo. Taj dio mora je plići od 90 metara, a ako pogledate srednji Jadran, to je dubina do 300 metara, a u južnom dijelu dubina prelazi 1.000 metara. Koliko zaliha ima dolje i na kojoj dubini, to je veliki upitnik', kaže Dekanić.

Tko bi te upitnike trebao otkloniti? Prema najavama iz Vlade, ali i Dekanićevim informacijama, neke najveće svjetske energetske kompanije već su izrazile želju da se prijave za natječaj za istraživanje podzemlja koji bi (prema najavama vladajućih) trebao biti raspisan krajem godine.

'Ako se raspiše natječaj i ako se jave koncesionari, istraživanja će potrajati dugo i ne treba očekivati rezultate za mjesec ili dva, kako to u Hrvatskoj često biva. Potrebno je provesti marinsku seizmiku, a sama priprema traje godinu dana. Nakon istraživanja, slijedi obrada podataka i interpretacija. Čak i kad bismo danas imali potpisane ugovore, teško bi bilo očekivati bilo kakav rezultat u roku manjem do dvije do tri godine', objašnjava Dekanić ističući da se radi o vrlo složenim projektima koji zahtijevaju velike sigurnosne mjere.

Kad je u pitanju očuvanje okoliša u Jadranu, Dekanić kaže da postojeće instalacije imaju sve maksimalne ekološke standarde na snazi: 'S talijanske strane mora eksploatira se preko 20 godina, a s hrvatske strane preko 10 godina i nije se dogodio nijedan incident. No, što će se događati u budućnosti, teško je garantirati. Nakon izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu prije par godina dogodilo se redefiniranje skoro svih sigurnosnih procedura te se sigurnost podigla na još višu razinu.'

Dekanić pojašnjava da je plin, koji se i crpi iz Jadrana, najmanje štetan jer se ne izlijeva u more kao nafta, nego izlazi u atmosferu, pa nema veće štete za okoliš. Naravno, ako se ne dogodi nesreća nekakva nesreća i eksplozija.

Iz Ministarstva gospodarstva rekli su nam da će po ekološke standarde skoknuti u Norvešku koja s ovakvim poslovima u moru ima dugogodišnje iskustvo.