Sanda Rašković-Ivić je psihijatrica, kao i njezin otac. Rat ju je zatekao u Zagrebu, gdje je radila, bila udana i imala dvoje djece. Razvela se te je s djecom otišla u Beograd. Sin joj se ubrzo vratio ocu u Zagreb, a kći je ostala s njom. Ubrzo je i sama ušla u politiku. Ostvarila je političku karijeru: bila je potpredsjednica Vojislavu Koštunici u DSS-u, brinula se o izbjeglicama iz Hrvatske, bila je predsjednica Koordinacijskog centra za Kosovo i Metohiju, bila je veleposlanica RS u Italiji... Danas je poslanica u Skupštini te predaje u jednoj medicinskoj školi. U Beogradu se ponovno udala, za akademika Aleksandra Ivića, s kojim je dobila i svoje treće dijete.

Osvrnula se na rat u Hrvatskoj. Kaže da je područje tzv. SAO Krajine trebalo doći pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

'Po onome što je Badinter rekao, ja teška srce moram reći da jest. Badinter je rekao svoje. Moje je mišljenje, kao i što je bilo mišljenje mojeg oca, da se opredjeljuju samo narodi, a ne republike. Badinter je rekao drukčije. To je međunarodna komisija i to se mora slušati. U svakom slučaju, onda je srpskom narodu i bilo mjesto u Hrvatskoj', kazala je.

Kaže kako se u 90-tima Srbe iz Hrvatske htjelo pretvoriti u 'političke Hrvate'. 'To je nešto protiv čega smo bili i moj otac i ja', dodaje.

Novinar ju je suočio s optužbama da je njezin otac sudjelovao u ratnoj propagandi i huškanju hrvatskih Srba. 'Kad se moj otac penjao s tim ljudima, on, naravno, nije mogao znati kako će se ti ljudi poslije ponašati. On nije bio čovjek od rata. Vi spominjete njegov govor u Benkovcu, a ne spominjete njegov govor u Kninu ili Petrinji, kad su Srbi od njega tražili oružje, a on je rekao da im ga ne bi dao i da ga ima. Rekao im je da, ako hoće vođu koji će ih voditi u ratu, moraju naći nekog drugog', kaže. Ne sjeća se da je u Benkovcu rekao: 'Nemojte od mene tražiti oružje, ali ako ga želite, ima onoga tko će vam ga dati'.

'Što je za vas osobno značio rat u Hrvatskoj?, pitao je novinar. 'Za mene osobno početak rata u Hrvatskoj bio je kraj jednog razdoblja mojeg života. Tada su mi se slomila mnoga prijateljstva, mnogi odnosi. Slomio mi se i brak. Ja sam tada ostala bez zavičaja. Bilo mi je teško. Jako sam loše živjela u Zagrebu i na mene se sručila sva mržnja koja je bila uperena na mojeg oca, iako se ja tada nisam bavila politikom. Morala sam otići. Jer ja sam u Zagrebu nekoliko mjeseci živjela tako da je policija bila pred mojim vratima, kao i pred ordinacijom na Rebru, gdje je policajac stajao u civilu. Doživljavala sam neugodnosti, i fizičke i poniženja. To je sve bilo vrlo bolno...', kaže.

Kaže kako je njihova kuća u Primoštenu je bila minirana. 'Uspjeli smo je obnoviti i vidjet ćemo što ćemo s njom. Stan u Šibeniku je bio u stanarskom pravu koje smo izgubili. Moja majka je imala jedan stan u Zagrebu, gdje je ušao jedan čovjek koji je bio u ZNG-u. Najviše mi je žao vrijednog starog namještaja iz tog stana, koji je bio uništen. Poslije je ona taj stan dobila i prodali smo ga za jako male novce. Negdje za 50 tisuća maraka, a stan je bio trosoban kod Vinogradske bolnice. Ja sam svoj stan isto jeftino prodala, za 56 tisuća maraka. Taj stan je bio na Trgu žrtava fašizma. Eto, uspjeli smo te imovine nešto i spasiti. To je bilo tako, ratno vrijeme i ne možete očekivati da se sve sačuva', kaže.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.