Siguran sam, rekao je na Bleiburgu Ivo Josipović, da će ovaj moj posjet doprinijeti Hrvatskoj kao modernoj državi zasnovanoj na antifašizmu i Domovinskom ratu. Baš tako je rekao – on je siguran. E, moj predsjedniče,

u ovoj zemlji ne možeš staviti ruku u vatru ni za puno manje stvari, a da možda već do kraja istog dana ne budeš demantiran.

Evo, obavijestit ću vas, ako drugi već nisu, što je sigurno, ali stvarno sigurno u ovoj priči. Iste večeri kada ste vi ovo rekli na Bleiburgu, dakle samo nekoliko sati poslije toga, Hrvatska televizija je emitirala na programu Plus skandalozni 'dokumentarni' film 'Hrvatska u 20. stoljeću' iz 1999. godine. U njemu se o Pavelićevoj NDH govori tonom ushićene glorifikacije, ili barem toplog uvažavanja, dok se za Titovu vlast sasvim suprotno veli da je bila zločinačka i da je na desetljeća udaljila Hrvatsku od civiliziranog svijeta.

Ne da mi se uopće nagađati što su lumeni s HRT-a htjeli emitiranjem tog filma, uostalom možda bi to prije trebalo zanimati vas, jer teško da je dokumentarac slučajno prikazan baš tog dana. Ja, onako preko volje, samo pitam da li spomenute teze iz ovog dokumentarca možda znače da bi Hrvatska ostala u matici civiliziranih zemalja da je zahtijevala da joj vrate Antu Pavelića iz Argentine i u Zagrebu ga svečano rehabilitirala? A kada već spominjemo neumrlog poglavnika pitat ću, opet usput, misle li ustašonostalgičari s HRT-a i šire da je i on žrtva komunističkog terora?!

Umro je, naime, od posljedica atentata, doduše u nj nije pucao nitko iz Titovih tajnih službi ili nečeg sličnog, nego četnički emigrant Blagoje Jovović, ali tko te pita za te sitnice. Sve to, velim, pitam onako usput i preko volje, ali vas još podsjećam, predsjedniče, i da se to dogodilo samo nekoliko dana nakon onog profašističkog 'humantiarnog' koncerta za haške i druge (Norac) optuženike i osuđenike koji je uživo prenosio HRT. A što je vas toliko oneraspoložilo da ste izdali ljutito saopćenje o tome, ali niste i sankcionirali dalmatinsku klapu koja je na plaći Hrvatske vojske, dakle državne firme kojoj ste vi na čelu.

I tu je sadržana sva nevolja s ovim posjetom predsjednika Ive Josipovića Bleiburgu. Da se razumijemo, ne mislim da je njegov odlazak tamo sam po sebi problem. Ali imam pravo posumnjati da je barem onaj dio predsjedničkog autoriteta koji je dobio mojim glasom na izborima stavio na kocku jer je tamo otišao ne provjerivši jesu li se stekle sve okolnosti za to. U redu, neke okolnosti su govorile i u prilog tome. Nakon što je u Bosni i Hercegovini otvorio cijeli spektar isprika za ratne zločine, odlazak na Bleiburg nekako se logično nametao kao sljedeća stanica tog puta. Još bi ostala srpska isprika za Ovčaru i hrvatska za Loru ili Varivode, i to je to. Taj mučni, ali neizbježni iskupiteljski ciklus moglo bi se smatrati zaokruženim.

No neke važne okolnosti izrazito govore protiv ove najnovije Josipovićeve geste. To se ponajprije odnosi na ove još žive džepove ustašonostalgije, koji idu toliko daleko da se, ponavljam, moraš zapitati – dobro, dođavola, zar se i Antu Pavelića, koji je također bio na Bleiburgu, treba smatrati žrtvom komunističkog terora. Okej, uvijek se može reći u stilu one 'rekoh i spasih dušu' da je Josipović napravio svoje i sada su na redu njegovatelji blajburške uspomene, koji su ovim izvedeni na čistinu. Ali ako bi i nakon ovog prvog posjeta jednog hrvatskog predsjednika Bleiburgu ondje ostao epicentar nostalgije za NDH, naprosto se nameće pitanje je li Josipović morao biti toliko lakomislen da tome 'drži svijeću'?

Što je najvažnije, ne može reći da nije znao. Dva zvonka signala, dva upozorenja za to stigla su na vrijeme predsjedniku. Prvi su mu uputili predstavnici antifašista i srpske zajednice u Hrvatskoj, koji su ga otpratili samo do Teznog, gdje je grobnica razoružanih ratnih zarobljenika i manjeg broja civila, ali ne i na Bleiburg, koji je simbol zaborava da je velik dio tih zarobljenika bio sve samo ne nevin. Drugi signal također je važan. Josipovića je odbio pratiti u Tezno i na Bleiburg itko bitan iz hijerarhije Katoličke crkve, koja je dosad pokazala spremnost samo ograditi se od najtežih ustaških zločina (Bozanićev posjet Jasenovcu).

Ali odlazak na Bleiburg u društvu deklariranog antifašista Josipovića značio bi više, ograđivanje i od same NDH, a Crkva to očito ne želi. Pa neće valjda njoj jedan ljevičar popovati kako su redovna okupljanja ustašonostalgičara na Bleiburgu, uz obavezno ministriranje katoličkih biskupa, loši za imidž moderne Hrvatske! Zaboravi. Ovakvo držanje Crkve svakako je ohrabreno i time što je na 65. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata povijesni revizionizam opet nešto što se u Hrvatskoj prkosno i gizdavo nosi. Evo, poslije dugih, petogodišnjih priprema Andija Hebrang pojavljuje se pred Saborom s prijedlogom zakona o obilježavanju mjesta komunističkog terora od 9. svibnja 1945. do 1995. godine.

Zašto od 1945, a ne od 1941? Nije vrag da nije bilo baš nijedne nevine žrtve komunista u toku rata? Pa, naravno, zato što su neusporedivo više zločina napravili ustaše, prvenstveno u Jasenovcu, ali i drugdje. Recimo u Jadovnu i drugim mjestima oko Gospića, gdje još ima neistraženih jama pa bi i njih trebalo obilježiti, a zna se da su i postojeća spomen-obilježja žrtvama fašizma masovno rušena, demolirana ili, kao u Veljunu, zapišana. Tako ovaj Hebrangov zakon ostaje potpuno u skladu s onim što smo nedugo prije vidjeli u Vrdoljakovom 'Titu'. Ondje se nigdje ne govori što je zapravo bio Drugi svjetski rat, tko se tu protiv koga borio i zašto, čak se nigdje ne kaže ni da je taj rat završio pobjedom antifašista, a kamoli da je to nešto dobro.

Ne, za Vrdoljaka je rat završio komunističkim zločinima, to je njemu najvažnije i oko toga on diže buku samo zato da sakrije da su žrtve tih zločina često i same bile kudikamo gori zločinci, a da su civilne žrtve ustaških zločina odreda bile nevine. Eto, takvu 'istinu' o Drugom svjetskom ratu isporučuju nam nacionalni parlament i televizija, i zato na kraju postavljam još samo ovo pitanje. Je li Josipović ispao naivac na Bleiburgu?