Iz Styrije javljaju kako je Forumu presudila nepovoljna gospodarska situacija, prije svega nedostatak oglašivačkog novca, ali i premala naklada zbog koje nije bilo moguće držati glavu iznad vode.

Forum se tako u medijskoj ropotarnici povijesti pridružio Nacionalu koji je 'vrisnuo' koji tjedan prije njega, Vjesniku, Planu B, Kliku, Starsu, tjedniku Vrime, Areni, Feral Tribuneu, a čini se da će im se do kraja godine pridružiti još koji naslov što nezavisnih što velikih izdavača kakvi su EPH ili Styria. Reakcije na posljednje u nizu gašenja tiskovina dalo bi se sažeti u rečenicama 'print je odavno mrtav' i 'nacija je pokazala da ne zaslužuje ništa bolje od treš-selebriti-žutih sranja'.

Ipak, nijedna od tih izjava nije u potpunosti točna. Za početak, podaci prezentirani na lipanjskoj konferenciji posvećenoj tiskanim medijima u organizaciji ABC Hrvatska pokazuju kako print u Hrvata još uvijek nije spreman za eutanaziju. Naime, 2004. godine na tržištu se prodavalo oko 96 milijuna primjeraka, a ta je brojka do 2008. narasla na 128 milijuna. Vrijeme krize utjecalo je na smanjenje prodaje, ali se ona prošle godine kretala na razini od oko 108 milijuna primjeraka što je još uvijek više nego u vremenima bez brze internetske veze. Istina, s rastom broja naslova nisu rasli i marketinški budžeti, ali je i dalje krivo tvrditi kako je prodaja printa u Lijepoj Našoj pala toliko dramatično.

Vrtoglavim nakladama do oglašivača?

E, sad, zaslužuju li Hrvati kvalitetnu tiskovinu? Svakako! Može li se očekivati da ona može ostvariti vrtoglave naklade? Ne. Treba li ostvarivati vrtoglave naklade da bi se u njoj oglašavalo? Nikako! Čitatelji koji su ostali bez svog omiljenog štiva ne bi trebali kriviti naciju zbog propadanja časopisa već upravu koja je (ako je) krivo upravljala novcem i oglašivače koji su taj novac uskratili. Naravno, nije mi namjera demantirati tužne priče kompanija o razlozima rezanja marketinških budžeta već zaključiti kako, s krizom ili bez, većinu u donošenju odluke o tome u koji medij uložiti vodi mentalitet krda.

Nije važna kvaliteta već kvantiteta. Iz oglašivačkog kuta, lakše je izračunati trošak po čitatelju nego prinos po čitatelju. Riskantnije je ulagati u nišne, specijalizirane, pametne stvari nego u generičke, konfekcijske tiskovine koje će uvijek imati svoju publiku. I na koncu, nije važno tko čita, već koliko se čita.

Zbog te potpuno krive, ziheraške apply-to-all medijske strategije intelektualna manjina i ostaje bez dragog joj sadržaja koji, usput rečeno, košta jako puno. Košta toliko da ga je nemoguće producirati novcem od čitatelja već gotovo isključivo od oglašivača. Ako je već teško očekivati da će se onaj veći dio publike koji guta 'treš-selebriti-žutih sranja' naglo preobratiti i početi poticati proizvodnju zahtjevnijeg sadržaja, možda nije blesavo nadati se da će jedan dan, kad kriza prođe, oglašivači shvatiti da im jedan kvalitetan fan (kakvog su imali primjerice Plan B ili Forum) vrijedi mnogo više od stotine čitatelja koji novinu kupuju da bi gledali lijepe slike.