50. godišnjica smrti Johna Fitzgeralda Kennedyja, ubijenog 22. studenog 1963. u Dallasu, idealna je prilika ne samo za prigodne komemorativne spise o nasljeđu 35. predsjednika SAD-a, već i za čitav niz podsjetnika na pitoreskne biografske potankosti te na prebrojne teorije urote oko okolnosti njegove smrti
Službeno, predsjednika Kennedyja je nakon 1036 dana službe ubio Lee Harvey Oswald, no u posljednjih pedeset godina nabujale su razne teorije o upletenosti CIA-e, Fidela Castra, KGB-a, potpredsjednika Lyndona B. Johnsona, mafije …
U svakom slučaju, ti će se brojni napisi priključiti već pozamašnoj brojci od čak 40.000 knjiga posvećenih JFK-u, koliko procjenjuje New York Times (a tek ih je zanemarivi broj, zaključuje isti list, uistinu i kvalitetan) ne računajući dokumentarce, serije, igrane filmove i ostale inačice veoma plodne priče o prerano preminulom predsjedniku.
JFK je, sviđalo se to ili ne, ustrajni i neizostavni element pejzaža moderne politike, uvijek prigodan pretekst za komparativne analize o profilu modernih političara (posebice američkih).
Slijedom uvida u tek manji dio obljetničarskih napisa, da se prepoznati ne samo vitalnost mita o JFK-u, već i njegova razgranatost. Tako se među očekivanim komentarima povjesničara o njegovoj ulozi u Kubanskoj krizi 1962. (jedni tvrde da je spriječio hladnoratovsku eskalaciju, a drugi upućuju na tajni sporazum o povlačenju američkih projektila iz Turske i Italije) o ratu u Vijetnamu (njegovi zagovornici govore da bi, da je došao do drugog mandata, spriječio sukob, a drugi pak tvrde da je njegovo djelovanje direktno dovelo do slanja 500.000 vojnika u Vijetnam), mogu pronaći i drugačije intonirane analize. Feministica Naomi Wolf za Project Syndicate zaključuje da je s vremenom ugled JFK-a kod žena bitno opao, kako zbog njegova nabujalog seksualnog apetita (koji danas više ne kotira) tako i zbog malenog ili nikakvog doprinosa pravima žena, no zato je narastao ugled njegove supruge Jacqueline koja se, ako se ima vjerovati Naomi Wolf, preobrazila iz 'lutke sporednog značaja' u ikonu moderne i osviještene žene, zahvaljujući svom spisateljskom radu.
No oko tako 'kontroverzne' ličnosti koja i danas izaziva snažne podjele mišljenja, moguće je pronaći i pokoji konsenzus. Naime, temelje za mit koji snažno opstaje već pola stoljeća i ne pokazuje znakove posustajanja postavio je sam JFK koji je majstorski upravljao svojom javnom slikom. Nije se tu radilo o samo dobro odjevenoj supruzi ili o pripadnosti moćnom klanu Kennedyjevih, već o čitavom nizu elemenata koji su pridonijeli stvaranju uvjerljive slike o energičnom, poletnom i modernom predsjedniku.
Kako to obično biva u konstrukciji mita javne ličnosti, niz stavki nije odgovaralo istini. Kako podsjeća Guardian, u realnosti je patio od Addisonove bolesti, a prikrivanje vanbračnih avantura zahtijevalo je agilan rad tajnih službi. No i dalje je u pukoj fizičkoj atraktivnosti potukao svoje suvremenike De Gaullea i Adenaura. A taj koktel glamura, ljepote i energičnosti nije za podcijeniti. Bio je tip efektnog i uvjerljivog oratora (kultne rečenice kao što su 'Ich bin ein Berliner' ili 'Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već…') koji je znao prednosti tadašnjih masmedija i koji je u mnogočemu postavio standarde za ono čemu i danas imaju stremiti vođe Zapada, vrsti direktnosti i neposrednosti u obraćanju, jasno održavanje linije razgraničenja između bliskosti 'čovjeka s idealima' i zaštitničkog vođe.
U međuvremenu su mnogi elementi mita prosto zastarjeli (primjerice, javni imidž odanog supruga i sklonost seksualnim eskapadama u usporedbi s kojima Bill Clinton djeluje odveć čedno), no to očito nije imalo većeg utjecaja na projiciranu sliku 'energičnog predsjednika' kojeg je metak zaustavio u ostavljanju još većeg traga u povijesti.
